Najveći i najriskantniji eksperiment na svijetu: Djeca idu u školu, sve radi, ljudi putuju, autobusi i tramvaji su puni... Zašto Švedska jedina nije zatvorila svoju zemlju?

Jedna za drugom sve zemlje svijeta se zatvaraju, gotovo kopirajući strategiju za suočavanje s koronavirusom. I iako postoje manje razlike u pristupu, generalno gledajući on je globalno gotovo identičan - izolacija, maksimalno smanjenje kretanja, izbjegavanje međuljudskih kontakata, karantena... Sve te ogromne mjere, koje će bez sumnje devastirati brojne ekonomije, poduzimaju se s jednim jasnim ciljem: da se zdravstvene sustave spasi (koliko je to moguće) od opasnog i naglog urušavanja.

Mnogi će reći, i govore, kako je ovo nepotrebno te kako ljude neće spasiti od virusa (jer će, kad tad, morati izaći iz svojih izolacija) te će jedina posljedica biti ogromni ekonomski udari. To je točno, ali tek djelomično - da, ljudi će na kraju ipak morati izaći vani, i da, ekonomske posljedice bit će velike. No, ova taktika ipak ima jednu ključnu prednost - ona nam daje na vremenu.

U svojoj opsežnoj analizi o strategiji borbe protiv virusa od prije nekoliko dana Tomas Pueyo, inženjer sa Stanforda, rekao je nešto vrlo upečatljivo: "Što biste učinili da se suočite sa svojim najvećim neprijateljem, neprijateljem o kojem znate jako malo, i da pritom imate dvije opcije: zajuriti se prema njemu, ili pobjeći i sakriti se kako biste dobili vremena za pripremu. Što biste odabrali?".

Ne treba posebno ni naglašavati koja opcija je ovdje pametnija. Ako je koronavirus taj neprijatelj onda je sasvim jasno da bi puno bolja opcija bila neko vrijeme iz zaklona promatrati tog neprijatelja, naučiti što je moguće više o njemu, kako bi nam šanse, kada jednog dana krenemo "u napad", bile što veće.