Neki ratovi završavaju na način da se nakon njih mijenja cijeli poredak, bilo regionalni, bilo globalni. U naknadno pisanoj povijesti se tvrdi da je žrtva bila "vrijedna", bez obzira koliko je to u suštini moralno (a često i politički) pogrešno. No, postoji i druga vrsta rata, ona u kojem se kroz drobljenje zdrobi i sam smisao. I takvom ratu dođe kraj, ali na kraju sukobljeni ne dobivaju osjećaj pobjede nego osjećaj bunila - što nam je ovo trebalo?
Rusija i Ukrajina ubrzano ulaze u takvu vrstu rata da možda to ni sami nisu primijetili. Jasno, i nakon ovog rata će se povijest pisat naknadno, svaka strana za sebe, ali iz treće, vanjske perspektive, to će biti samo lokalna opravdanja za ono što ih uskoro čeka. Pravu pobjedu će zajedno donijeti akter koji ih je i stavio u tu krvavu situaciju. Danas, čak da toga i jesu svjesni, više ne mogu pobjeći s te linije.