Od nemogućeg je došlo do nečeg što bi se moglo opisati kao "sve izvjesnije". Prije samo nekoliko godina ideja da bi NATO mogao naglo nestati zvučala je kao (rubna) spekulacija, negdje između teorije i vanjskopolitičke znanstvene fantastike. Danas, s Trumpom u Bijeloj kući, s grenlandskom krizom koja naglo mijenja odnose unutar Zapada i s europskim društvima koja počinju shvaćati da se nalaze u paktu koji ih istodobno štiti i guši, scenarij raspada NATO‑a više ne izgleda kao mentalni eksperiment. Izgleda kao realna politička opcija.
Pitanje nije samo želi li Trump kraj NATO‑a. Jednako važan dio slagalice je jednostavno pitanje koristi. Kada bi se savez doista raspao, bi li to odgovaralo viziji svijeta koju Trump i njegova politička struja pokušavaju provesti? Ako se pogleda struktura moći, odgovor je sve jasniji. Sjedinjene Države imaju vojsku koja daleko nadmašuje sve ostale, Trump već gura ideju o novom ogromnom vojnom proračunu i ubrzanoj modernizaciji arsenala, uključujući nuklearni. NATO kao okvir ne treba mu da bi vodio ratove ili projicirao moć. NATO mu treba samo kada - i ako - želi opći sukob sa Moskvom (što i jest originalna "svrha" NATO-a kao vojnog saveza). A to je upravo scenarij koji, barem u ovoj, fazi želi izbjeći.
Trump vrlo dobro razumije da otvoreni rat s Rusijom automatski cementira potpuni savez Moskve i Pekinga. Takav savez okuplja resurse koje je objektivno nemoguće slomiti u nekom realnom povijesnom horizontu. Ruski nuklearni i vojni kapaciteti u kombinaciji s kineskom industrijom, financijama i tehnologijom čine jezgru planetarne sile koja može izdržati i najveći pritisak. Svaki ozbiljniji američki strateg vidi taj paket kao glavnu opasnost za američku dominaciju. Trump zato bira drugi smjer. Umjesto da NATO pretvori u stroj za frontalni obračun s Rusijom, pokušava otvoriti prostor za normalizaciju odnosa s Moskvom. U toj logici NATO postaje balast.
Ako bi uspio izvući Rusiju iz kruga stalnog neprijatelja i pretvoriti je u fleksibilnog partnera (pogledajmo što upravo izvodi u Venezueli!), otvara mu se niz mogućnosti. Rusija se u tom scenariju polako vraća bliže europskoj orbiti, ali pod uvjetima koje moderira Washington. Europske države koje su već sada u strahu i traže američku zaštitu imale bi još manje autonomije. S druge strane, Washington prema Pekingu može planove razvijati mirnije i dugoročnije, bez straha da jača rusko-kineska simbioza. Ruskom društvu i elitama može se plasirati narativ u kojem Kina nastupa kao prijetnja ruskoj samostalnosti, kao sila koja - ako ne sad, onda ubuduće - kani podrediti Sibir i srednjoazijski prostor. Ovakva propaganda ne daje rezultat preko noći, ali u razdoblju od, recimo, desetljeće ili dva, može polako nagrizati povjerenje između Moskve i Pekinga. To je vanjska politika koja se priprema generacijski.