Koja je poruka Olimpijskih igara danas?

Tisuće sportaša, novinara i gledatelja došlo je 6. srpnja 1912. na olimpijski stadion u Stockholmu zbog svečanosti otvaranja Olimpijskih igara. Pozdravljeni od suvremenika kao presudan uspjeh, olimpijske igre u Stockholmu ispunile su težnje utemeljitelja Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC), baruna Pierrea de Coubertina. Kad su se Igre 1912. završile nešto više od dva tjedna kasnije, 22. srpnja, Coubertin je nazdravio sljedećem natjecanju, koje se trebalo održati u Berlinu 1916. godine: 'Neka budu pripremljene u plodnom radu mirnih vremena. Neka ga, kada dođe dan, slave svi narodi svijeta u veselju i slozi! '

Kao što znamo, Coubertinova zdravica nije ostvarena. Do 1916. godine Prvi svjetski rat je već dobrano raširio pustoš po velikim dijelovima Europe. Njemački su dužnosnici na kraju otkazali igre u Berlinu 1916., dajući Olimpijskim igrama 1912. jedinstvenu razliku: prve Igre bez neposrednog nasljednika (Berlin 1936. i do sada, Rio 2016., jedine su koje dijele ovaj status). Olimpijske igre oslanjaju se na stjecište dviju antitetičkih sila: nacionalizam i internacionalizam. Kao što je povjesničar Richard Mandell napisao, Coubertinove kvazireligiozne teorije, koje služe kao temelj MOO-a, uvjerenje su da će 'miješanje domoljublja i natjecanja nekako poboljšati univerzalni mir'. Igre 1912. nisu iznimka; konkurentske su zemlje prepoznale golem potencijal za projiciranje nacionalne snage na međunarodnoj sceni. Ne samo da su brojni strani uglednici bili prisutni na događaju, već je i međunarodni tisak uznemiren, njihov broj se povećao s 11 reportera u Ateni 1896. na 444 u Stockholmu 1912. godine.