Bez sumnje svijet je pun važnijih tema, ali inercija traži sport. Što je zapravo današnji sport, onaj timski, klupski, svakako i nacionalni? Ljudi jako vole sport, ali da ih pitate otkud sport ponudili bi vas slabim odgovorima. Neki bi počeli spominjati antičku Grčku i kako se, eto, plemenita vještina održala sve do danas. To je besmislica. Ono što danas znamo kao sport je relativno moderni izum, slično kao i sve što nas okružuje, ali zbog nekog razloga (kolektivne mitologije) puno toga se predstavlja kao "oduvijek". Najdirektniji primjeri su nacija, zastave, himne, i sve varijacije na tu temu. Modernom čovjeku se moderna nacionalna simbolika nudi kao produžetak kontinurane povijesti što je, ponovno, besmislica. Sam nacionalizam je vrlo novi konstrukt, u kontekstu šire povijesti, točnije proizvod 19. stoljeća.
Kad je moderni sekularizam stupio na snagu, djelomično već u 18. stoljeću, a definitivno u 19., nekoliko stvari se urušilo odjednom. Religija i pojam Boga više nisu što su bili. Monarhije su izgubile svoj sveti značaj, a rat, nažalost dosta star koncept, postao je industrijska i apstraktna forma uništavanja ljudi. Tijelo kao tijelo izgubilo je također svoje metafizičko značenje. U doba antičke Grčke, kad je već spominjemo, atlete su se natjecali ne primarno jedni protiv drugih već za Bogove. Tijelo je bilo neka vrsta vjerskog davanja, a pobjeda bi bila simbol, recimo to tako, kozmičkog reda, a ne osobnog uspjeha i prednosti.
Danas se voli o sportu pričati skoro kao o "zdravijoj alternativi" jer, eto, ako djeca ne otkriju sport sigurno će posegnuti za drogom ili nekom drugom vrstom autodestrukcije. Još jedna besmislica, ali ako ima imalo istine u tome to nam puno govori o modernom roditeljstvu, ne o djeci.
Zdravlje je tu samo izgovor. Ako je cilj da ljudi budu zdravi, najracionalnije bi bilo ulagati u hodanje, biciklističke staze, bazene, školske dvorane, osnovnu rekreaciju i preventivu. Timski profesionalni sport, a pogotovo nacionalni spektakl, s time ima malo veze. On je skup, sklon ozljedama, elitistički organiziran i dizajniran za gledanje, ne za življenje. Drugim riječima, masovni sport nije zdravstveni projekt, nego kulturni i politički projekt.