Donald Trump i Vladimir Putin nisu, pretpostavljamo, potpisali tajni protokol o podjeli Ukrajine. Tu obnovu jedne od najpoznatijih epizoda iz 20. stoljeća još nismo dobili. Nema javne klauzule o sferama utjecaja, ali postoji dogovor o ruskom dizelu. Zemlja koja je Rusiji trebala presjeći ratne prihode sada otvara sankcijski prolaz kako bi upravo ruske rafinerije pomogle smiriti cijene goriva u Americi.
Nije ovo šok, jer se nije dogodilo nešto neočekivano, dogodilo se ono što se na neki način polako valja već cijelo desetljeće. Ali što sad kad se dogodilo? Zar će Europa i Kijev zaista reći: "U redu, koga briga za Ameriku, idemo na Moskvu sami"? Možda, ali takav bi se izbor ticao doslovno svih nas, osobno, tijelom. Europljani — obični ljudi koji s politikom nemaju nikakve veze — trebali bi se pripremiti za najglasnije "ne" u životu. Jer ambivalentnost, svako "možda, ako", može Europu gurnuti u kaos. Sad više nego ikad jer karte za koje se znalo da su skrivene u rukavima odjednom padaju na stol.