Donedavno su ih dijelili embargo i ljudska prava. Danas Ottawa i Ankara grade savez u obrani, energetici i trgovini — iz vrlo različitih razloga.
Na fotografijama iz Ankare nema ničega dramatičnog: dvojica čelnika, nekoliko potpisa i obećanje da će se trgovinska razmjena jednoga dana višestruko povećati. Politička težina susreta ipak nije u robi koja bi trebala krenuti preko Atlantika, nego u poruci koja se vraća na njegovu drugu obalu. Kanada više ne želi da joj geografska blizina Sjedinjenih Država određuje granice vanjske politike.
Turska je pritom neobično logičan izbor. Dvije zemlje koje su donedavno razdvajali kanadska ograničenja izvoza vojne opreme, sporovi oko ljudskih prava i duga "diplomatska hladnoća" sada govore o obrani, nuklearnoj energiji, slobodnoj trgovini i zajedničkim projektima u trećim državama... Ottawa pokazuje koliko je daleko spremna otići u potrazi za većom samostalnošću, a Ankara dobiva upravo ono što već dugo traži: priznanje da se s njom mora razgovarati kao sa zasebnim centrom moći, a ne kao s neposlušnim rubom Zapada.