Mogu li ruske pobjede na terenu probiti put do novih pregovora?

Ruska vojska posljednjih tjedana sustavno zatvara obruč oko više gradova u istočnoj Ukrajini. Pokrovsk je najzvučnije ime – prometno čvorište i dio prstena ukrajinskih utvrda koji se formira još od 2014. Umjesto frontalnog juriša, Moskva je birala polagano, jeftinije stezanje: kliješta, infiltracije malih mobilnih skupina, dronovi koji režu logistiku, pa potom širenje "sive zone" kvart po kvart. Slika borbi – motocikli i kombiji koji u magli klize u grad – pokazuje ne samo improvizaciju, nego i uvjerenje da se prednost danas stječe brzinom i raspršenošću, a ne valovima teške mehanizacije.

Paralelno, pritisak raste i oko Kupjanska na sjeveroistoku, ukrajinski položaji izloženi su riziku poluokruženja, a manevriranje ruskim taktičkim skupinama cilja željezničke čvorove i skladišta goriva. Ako Pokrovsk doista padne – a mnogi analitičari to smatraju vjerojatnim – slijedi realna prijetnja Kramatorsku i Slovjansku, posljednjim većim urbanim uporištima Kijeva u Donbasu. Ipak, i jedni i drugi priznaju: riječ je o iscrpljujućem labirintu bez jasne linije bojišta, gdje se susjedi s različitim zastavama znaju naći na kat-dva razmaka.

U istom trenutku iz Moskve dolazi poruka: "spremni smo na nastavak mirovnih pregovora". Nije prvi put da se ratni ritam i diplomatska retorika preklapaju. Zapravo, taj sinkronicitet je srž ruskog pristupa – kombinacija vojne i političke poluge. Ideja je - nanijeti nekoliko vidljivih poraza, pokazati da front nije stabiliziran i da je svaka zapadna iluzija o "smrzavanju" linije preuranjena, pa zatim ponuditi razgovore pod uvjetima koji priznaju "nove realnosti". Drugim riječima, teren stvara kartu.