Iranski Židovi i neostvarene težnje cionističkih političara

Parlamentarni izbori u Iranu, na kojima je pobjedio Hasan Rohani, intenziviranje pregovora sa Zapadom, te konačni dogovor oko nuklearnog pitanja, izazvali su mnogo muke izraelskim političarima. Fanatični cionisti ne mogu podnijeti da države poput Libanona i Irana imaju šijitsku sastavnicu koja ocrtava demokratski pluralizam. Takav pluralizam u društvu je trijumf za te zemlje, ali ujedno i noćna mora za Izrael koji želi složiti cijelu regiju a s njom i cijeli svijet, u skladu sa svojim fanatičnim slikama. Takav cionizam će žrtvovati sam Izrael, jer će cionizam pobijediti sam sebe iz razloga što je arogantan, prkosit i ne brine za osnovno ljudsko dostojanstvo.

Izrael tvrdi da je jedina demokracija Bliskog istoka, ali je svima postalo jasno da se radi o luđačkoj šali izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Osim Irana, i parlamentarni izbori 2009. u Libanonu su pokazali da je pitanje demokracije važno svima, te da ju je moguće ostvariti čak i u razjedinjenim zemljama. Kada je Hezbolah postao sastavni dio demokracije, Izraelci su postali bijesni, jer se njihova apartheidska država počela jasno ocrtavati na svjetskom horizontu. Propagandna mašinerija Izraela bila je dostatna da se osobe poput iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinežada proglase diktatorom Irana, temeljeno na modelu orijentalnog despota. Ništa nije manje istinitije, što je pokazala i Zelena revolucija. Izrael je jednostavno ogrezao u iranofobiju, fiksaciju s Iranom što postiže potpuno patološke proporcije i stvara samoprijetvornu histeriju na kojoj se hrani.