Argument da je Iran, unatoč velikoj i višednevnoj eskalaciji, ponovno prebrodio krizu jutros se ne može olako odbaciti kao puka propaganda ili samouvjeravanje vlasti. Slika s terena, koliko god bila fragmentirana i selektivno prenošena, ne uklapa se u narativ o zemlji koja se nalazi "na rubu nove revolucije". Upravo suprotno, čini se da je sustav, barem u ovoj fazi, pokazao još jednom veliku otpornost, a društvo znatno višu razinu kohezije nego što se to sugerira u dominantnom zapadnom medijskom okviru.
Masovni pro-vladini skupovi održani u Teheranu i diljem zemlje ključan su element te procjene. Prema iranskim izvorima, u glavnom gradu okupilo se oko tri milijuna ljudi (!), dok su demonstracije započele već u ranim jutarnjim satima u svim provincijama. Pretpostavimo slobodno da su brojke prenapuhane, ali čak i da ih višestruko smanjimo, scena jednostavno ne prikazuje "režim na rubu" kako se već danima vrlo intenzivno piše.
Predsjednik Masoud Pezeshkian opisao je taj izlazak na ulice kao "epski", ističući da je riječ o jasnom signalu političke zrelosti i nacionalne mobilizacije u trenutku kada se, kako tvrdi vlast, Iran suočava s kombinacijom unutarnjih nemira i vanjskog pritiska. Retorika je snažna, ali brojnost okupljanja teško je potpuno ignorirati, čak i ako se uzme u obzir institucionalna mobilizacija i tradicionalna lojalnost dijela stanovništva.
Važno je naglasiti da ovi skupovi nisu predstavljeni kao negacija postojećih problema. I sam Pezeshkian javno priznaje legitimne ekonomske prosvjede, posebno one povezane s dugotrajnim i jednostranim američkim sankcijama koje pogađaju naftni i bankarski sektor. No istodobno se povlači jasna linija između mirnog prosvjeda i nasilnih nereda, koje vlasti opisuju kao rezultat stranog poticanja i logističke potpore.