Dok svijet slavi smirivanje, poluge moći se pokreću — uskoro će se jasnije vidjeti tko je iz ovog sukoba izašao s pravim prednostima.
Ako se ovaj sukob promatra kroz filter zapadnih objava o "odvraćanju" i "obnovljenoj kontroli", lako je previdjeti ono bitno: Iran iz ove epizode ne izlazi kao slomljena država, nego kao akter koji je preživio pokušaj vojnog i političkog discipliniranja te pritom zadržao ključne poluge moći. Nije "srušen režim", nije slomljena vojna infrastruktura, nije nametnuta kapitulacija, nije zaustavljen iranski strateški kapacitet. U takvoj situaciji, proglašavanje američke ili izraelske pobjede više sliči unutarnjopolitičkom marketingu nego ozbiljnoj geopolitičkoj procjeni. Stvar je vrlo suprotna - je li Iran zapravo blizu pobjede? Sve više izgleda da jest.
Prva stvar koju treba razjasniti jest da se prekid vatre i naglo traženje "izlaza" nisu pojavili zato što je Washington diktirao uvjete, nego zato što je postalo očito da nastavak eskalacije ne donosi željeni rezultat. Kad sila koja tvrdi da kontrolira situaciju odjednom počne grozničavo tražiti formulu za smirivanje fronta, to obično znači da je došla do granice vlastitih mogućnosti. Ako Iran i dalje može djelovati, lansirati projektile, zadržati unutarnju stabilnost i utjecati na pomorski promet u Hormuškom tjesnacu, onda teza o njegovu porazu jednostavno nikako ne stoji. Štoviše, u takvoj konfiguraciji rat poprima drugo značenje - više nije riječ o tome tko će koga potpuno slomiti, nego tko će prvi priznati da ne može ostvariti prvotno postavljene ciljeve.