Tehnička logika zračne obrane govori nam da se ovakvi upadi ne izvode bez gubitaka, pod uvjetom da postoji volja da se obrana uopće upotrijebi.
Helikopterski desant američkih specijalnih snaga u zoru 3. siječnja 2026. proveden je u jednoj od najtvrđe branjenih zračnih sredina u Latinskoj Americi. Napad na Caracas odvijao se iznad područja u kojem su se presijecali dometi dugometnih raketnih sustava, radara dalekog dometa, sustava srednjeg i kratkog dometa te guste mreže protuzračne artiljerije i prijenosnih raketnih sustava. U takvom zračnom volumenu svaki spor i relativno nizak cilj kao što je transportni helikopter ulazi u više preklapajućih zona uništenja. Upravo zato tehnička rekonstrukcija arsenala, dometa i senzora koje je imala Venezuela snažno podupire tezu da ovakav prolaz helikoptera bez gubitaka nije mogao proći samo na temelju iznenađenja i ometanja, nego i na temelju činjenice da znatan dio tih sredstava nije uopće bio aktiviran. Drugim riječima, priča o "spektaklu" bila je moguća samo uz naredbu da se ne pruža otpor Amerikancima, odnosno glavno oružje koje su američke snage upotrijebile u napadu na Caracas bilo je šuškavo i prepoznatljivo zelene boje.
Venezuelanska zračna obrana godinama se gradila oko koncepta integrirane mreže CODAI, sa šest regionalnih zapovjedništava i radarskim poljem koje pokriva granice države i priobalje. U toj mreži ključnu ulogu imaju kineski trokoordinatni radari JYL 1 i JY 11B. Riječ je o 3D radarima s deklariranim dometom detekcije od otprilike 200 do 250 kilometara za ciljeve na većim visinama. Takav radar je u stanju otkriti avion ili bombarder daleko prije nego što ulazi u domet raketnih sustava i pruža vektore za lovačku avijaciju i zemaljske baterije. Uz te stanice Venezeula raspolaže i nizom starijih radara, no sam vrh piramide čine moderni dalekometni senzori povezani u centralizirani sustav zapovijedanja.