Brzo se množe akteri kojima je opstanak ideologije važniji od same ljudske egzistencije

Sama pomisao da bi čovječanstvo ponovno moglo završiti u svjetskom ratu bila je do ne tako davno toliko daleka i bizarna da bi samo spominjanje takvog scenarija sugeriralo na ekstremizam. I to je bilo dobro, jer sve dok je koncept Trećeg svjetskog rata bio u kategoriji "nezamislivo ludilo" na neki način je služilo kao mentalna kočnica pred takvom mogućnošću. Veliki problem pak imamo kad krene normalizacija, kad ideja Trećeg svjetskog rata postane dio svakodnevne političke rasprave jer tad se pretvara u samoispunjavajuće proročanstvo.

Neki će reći da su to samo riječi i da bez obzira koliko žestoka postala ratna retorika to je i dalje - retorika. Možemo se samo nadati da je zaista tako, no geopolitičke kronologije sugeriraju nam drugačije. Malo toga se događa iz vakuuma. Svakoj katastrofi prethodi idejno oblikovanje, a u konačnici ljudske riječi kroz povijest pokazale su se kao najrazornije oružje jer su u stanju kreirati ideologije. Svaka pak ideologija koja ode predaleko (ili ako egzistira predugo?) doći će do jedne razine kad joj je opstanak važniji i od same ljudske egzistencije. Pomisao na raspad ideja doima se gorom od potpunog uništenja, jer zašto uopće da išta postoji ako je ideja poražena?