Pod pritiskom dva rata, NATO i širi transatlantski okvir ulaze u fazu u kojoj se napetosti više ne mogu prekriti protokolom. Okršaj Kaje Kallas i Marca Rubija oko Rusije i Ukrajine, zajedno s Trumpovim javnim bijesom zato što europski saveznici ne žele servisirati američki rat s Iranom niti slati brodove u Hormuški tjesnac, pokazuje da se unutar zapadnog bloka otvara dublji spor od pukog neslaganja o taktici. Puca sama ideja zajedničkog strateškog instinkta. Washington i europske prijestolnice sve češće gledaju iste karte, ali vide različite "prijetnje", različite prioritete i različite granice vlastite obveze.
Ukrajina je za veći dio Europe ključno i primarno pitanje iako je, ironično, upravo SAD "otvorio vrata" koja će voditi u ovaj rat. Iran je za Washington i Izrael drukčiji tip rata, rat projekcije moći, regionalnog preustroja i kontrole energetskog čvorišta koje presijeca globalnu trgovinu. NATO-ov glavni tajnik Mark Rutte pokušavao je početkom ožujka prodati formulu da savez može istodobno gurati oba fronta, pomagati američku operaciju protiv Irana i održavati ukrajinsku bojišnicu stabilnom. Skoro pa u istoj rečenici hvalio je američko-izraelske udare, naglašavao da NATO kao savez neće biti uključen i dodatno objašnjavao da članak 5 ovdje nije tema. Sama potreba za takvom akrobacijom već je jasno naslućivala do koje mjere godinama monolitni savez gubi zajednički temelj.