Dok Washington govori o pobjedi, a neki snažno traže argumente za tu potvrdu, stvarnost rata protiv Irana vrlo je drugačija.
Bret Stephens u svom tekstu u New York Timesu pokušava smiriti publiku jednom vrstom argumentacije koja u američkom medijskom prostoru uvijek dobro prolazi. Uzima poznate ratove iz novije povijesti, postavlja njihove gubitke, trajanje i tržišne posljedice uz bok sadašnjem sukobu s Iranom, a zatim iz toga izvodi zaključak da rat ide "bolje nego što kritičari priznaju". Broj oborenih američkih aviona je malen, gubici su ograničeni, izraelska proturaketna obrana i dalje djeluje snažno, cijena nafte nije "eksplodirala", Wall Street ne paničari, a iransko vodstvo pretrpjelo je težak udar već u prvim danima. U tom nizu podataka gotovo je sve točno. Problem leži u odabiru mjerila.
Međutim, sukob sa Iranom ne pripada istoj kategoriji kao Panama, niti dijeli političku i stratešku logiku ratova protiv Iraka. Današnji Bliski istok povezan je s globalnim energetskim tokovima, kineskim interesima, ruskim proračunima, krizama u Crvenom moru, ranjivošću europskih gospodarstava i američkom potrebom da istodobno održava pritisak i prema Pacifiku i prema Europi. U takvom sklopu navodna vojna uspješnost prvih tjedana ne govori dovoljno o stvarnom smjeru rata.