Trumpova najnovija prijetnja Iranu da se mora "brzo opametiti" zvuči kao još jedna epizoda u njegovu poznatom repertoaru pritiska, ali u sadašnjem trenutku ona otkriva (još) dublju nelagodu američke strategije. Washington i Teheran nalaze se u stanju u kojem je oružje zasad pod kontrolom, primirje se drži, ali gospodarstvo, pomorski promet, energenti i politički živci nastavljaju ratovati. Iran u toj konstelaciji ima snažniju poziciju jer se tempo krize premješta izvan dosega same američke vojne nadmoći. Određuju ga cijena barela i sposobnost da se protivniku nametne neugodan kalendar. Zapravo, svaki put kad Trump prijeti to najčešće znači da je opet u nekakvoj bezizlaznoj situaciji. Prijetnja mu dolazi kao potvrda, kao gotovo sigurno "curenje informacija" iz Bijele kuće jer stanje možemo čitati direktno kroz Trumpove objave.
Jasno da obje strane vjeruju da druga strana trpi veću bol. Trump računa da će blokada iranskih luka, pritisak na izvoz i rizik punih skladišta prisiliti Teheran da prihvati američke uvjete, naročito oko nuklearnog programa. Iran računa da će ista ta blokada podizati globalne cijene nafte, otežavati američku inflaciju i pretvarati rat u domaći politički teret za Trumpa. U toj simetriji boli prednost ima onaj tko lakše podnosi neizvjesnost. Iran se već desetljećima obučava za preživljavanje sankcija, dok Trumpova Amerika ima kraći politički rok trajanja, kraće strpljenje tržišta i vrlo osjetljivu benzinsku pumpu. Ipak, valja se osvrnuti i na spomenuta puna skladišta u Iranu. To je vrlo konkretan problem za Teheran jer kad dođe do točke da je nafte proizvedeno previše, a ne može se izvesti, to bi moglo nanijeti tešku štetu samom iranskom sustavu proizvodnje - štetu koja će se teško sanirati. Dakle, pošteno je reći da pritisak već jako boli s obje strane.