Demokracija se utapa u prosvjedu i oportunom prihvaćanju vanjskog uplitanja, i male zemlje rado sudjeluju, ali sama Amerika možda više nije u stanju izvesti mirnu tranziciju vlasti

Sutra, negdje duboko u noći, znat ćemo ime novog američkog predsjednika - ili predsjednice. Najveći politički "show" program na svijetu napokon završava, ili možda tek počinje? Jer treba se pitati ovo: tko od ovo dvoje (i njihovih pristaša) je spremniji prihvatiti poraz? Ako je suditi prema njihovoj retorici, nijedno. Zapravo retorika je bila takva da se iz nje može iščitati kao da je osporavanje demokratskog procesa skoro pa patriotski čin u borbi protiv "apsolutne katastrofe" koja bi zadesila Ameriku da njome vlada Donald Trump, odnosno Kamala Harris.

Zna se kakvi su političari. Na dan izbora mogu najavljivati totalni progon svog suparnika da bi već u večernjim satima, ako im se smiješi pobjeda, počeli izbacivati parole o zajedništvu, pomirenju, uključujući neizostavnu tvrdnju da će biti vođa "svih građana". Odjednom ljuti suparnik postaje kolega kojeg se poziva na suradnju, a birači koji su birali drugačije prigrljuju se i umiruju uz nagovještaj da "neće biti tako loše ni njima".