Nakon što je Washington vojno uklonio Madura u Venezueli i tako praktično presušio glavni izvor nafte za Havanu, Zapadni se Atlantik pretvorio u prostor u kojem se određuje budućnost kubanske države. Kada Trump danas govori da razgovara s "najvišim ljudima" na Kubi i da vjeruje kako će "napraviti dogovor", takva izjava zvuči kao diplomatska gesta, ali iza nje stoji cijeli niz prethodno odigranih poteza koji podsjećaju na pripremu pozornice za finale. Venezuela je bila prvi čin ove predstave i funkcionirala je kao poligon za ono što se sada radi Kubi.
U Venezueli je Washington demonstrirao novu verziju stare doktrine. Klasičan model američke politike u "dvorištu" Latinske Amerike nekada je bio otvoreni pritisak pa i rušenje nepoželjnih vlada. Ovoga puta sve je krenulo kroz energetiku i financijske tokove. Sankcije, ograničenja, postupno gušenje državnih prihoda, a zatim i otvorena vojna operacija koja je uklonila Madura. Time se nije samo promijenila vlast u Caracasu (zapravo, izuzev Madura, i nije!), već se poslalo jasno upozorenje svima koji su se oslanjali na venezuelansku naftu i na političku podršku bolivarskog bloka. Kuba je bila među prvima na listi.