Rat u Ukrajini, u idejnom smislu, danas je završen, a bitka za novu Europu može početi - možda je to bila sila same povijesti, možda metak koji izoštrava percepciju, ali povratka nema

Navodno je Lenjin jednom rekao (možda i nije, ali to je dio povijesne mitologije) - "Postoje desetljeća kad se ne dogodi ništa, a onda dođu tjedni u kojima se dogode desetljeća". U aktualnom izdanju ne bi se moglo reći da su desetljeća iza nas bila statična, ali poanta povijesnog katalizatora upravo se odvija, i to ne u tjednima, već u danima, ponekad i satima. Sve se ponovno svodi na ono prema čemu određeni povjesničari imaju popriličan animozitet - djelovanju "istaknutih pojedinaca". Animozitet ne čudi, nije lako prihvatiti da ljudski tijek biva obilježavan pojedinačnim potezima i sudbinama tih istih pojedinaca. Vezana teorija će reći da je sila povijesti ta koja "izbacuje" takve ljude na površinu u kritičnom trenutku, da su oni skoro predodređeni, skoro pa "suđeni". Možda u obje pretpostavke ima istine, a jedna je stvar sigurna - ne može ih se ignorirati.

Da Trumpu 13. rujna prošle godine metak nije prošao kroz uho nego kroz glavu svijet bi, već sad, bio vrlo drugačiji. Da je danas Kamala Harris u Bijeloj kući nastavio bi se proces ultimativne transformacije Ukrajine u neku modernu verziju Sparte, ali s još većom dozom militarizma i skoro isključivo toga. S vremenom bi se pali Ukrajinci počeli nadomještati s drugim Europljanima, prvo kriomice, kao da su dobrovoljci, a onda i sve konkretnije. Odjednom bi kocka bila bačena i "Istočni front" postao bi neka grandiozna tema naše egzistencije. Na kraju bi nam rekli da je to ta linija, u zemlji i u našem postojanju, koju moramo braniti kako bismo opstali u ovom ili bilo kakvom drugom izdanju.