Posljednjih dana sve češće se može čuti procjena da je Washington već odlučio ići prema kopnenoj fazi rata protiv Irana, makar ona u početku bila ograničena i predstavljena kao "specijalna operacija", a ne velika invazija. No, hladnija vojna procjena ipak ide u drugom smjeru. SAD za ozbiljniji kopneni zahvat trenutačno nemaju ni dovoljno snaga ni jasan cilj koji bi opravdao političku i vojnu cijenu takvog poteza. Mnogi ć se složiti da najviše što se može zamisliti su ograničeni prepadi, udar na neku vrlo konkretnu metu (otok Kharg?) ili pokušaj brzog zauzimanja pojedine točke, ali čak i takav scenarij izgleda više kao recept za neuspjeh nego kao izlaz iz postojeće krize.
To se posebno vidi na ideji da bi se američke snage mogle iskrcati na neki iranski otok ili na uskom prostoru pokušati proizvesti "vizualnu pobjedu". Takav potez ne bi otvorio Hormuški tjesnac, ne bi slomio iransku volju za otporom, ne bi uklonio raketne kapacitete i ne bi riješio ništa od onoga što je Washington od početka ovog sukoba predstavljao kao svoje "ciljeve". Mogao bi samo proizvesti gubitke, kratkotrajni medijski efekt i još jednu epizodu koja se ne može dugoročno održati. Iran bi takav upad prije ili kasnije odbio, a Washington bi ostao s još težim političkim problemom nego što ga ima sada. Dakle, sve je probano ili će se uskoro probati. Što je SAD-u ostalo osim poraza?