Rat protiv Irana otvara jedan od onih povijesnih trenutaka u kojima se više procesa slijeva u istu točku i iznenada postaje jasno da se svijet pomiče, nepovratno mijenja. Energija, pomorski pravci, dugovi, cijene hrane, tehnološke ambicije i sama ideja međunarodnog poretka sada je dramatično poljuljana. Eksplozija na Bliskom istoku već odjekuje u europskim tvornicama, azijskim rafinerijama, afričkim lukama i na američkim burzama. U tom kontekstu sam rat već se može nazvati "svjetski", jer pogađa cijeli svijet, iako se u vojnom smislu ne vodi globalno.
Godinama je vrijedila naivna pretpostavka da globalizacija može progutati svaku krizu. U tom optimizmu (da bi uopće postojao) plovidba je trebala ostati otvorena, energija dovoljno dostupna, dolar dovoljno snažan, a Washington dovoljno moćan da određuje "granice dopuštenog". Rat protiv Irana razotkriva koliko je taj model istrošen. Ispod sjajne površine dugo se taložila iscrpljenost sustava koji je živio na dugu, špekulaciji i geopolitičkoj prisili. Rat protiv Irana, da završi danas (ili "kroz par tjedana" kako poručuju iz Bijele kuće), već je trajno promijenio osnovne postavke - pogledajmo ih redom.
Rat koji udara na samo srce globalne cirkulacije
U modernoj ekonomiji rat je nešto puno kompleksnije, kao što smo imali priliku vidjeti kroz ovih mjesec dana. Kroz uska grla prolaze energenti koji pokreću industriju i kućanstva na više kontinenata. Kad se u tom prostoru pojavi ozbiljna prijetnja, svjetska ekonomija u nekoliko dana dobiva simptome groznice (a oporavak će potrajati).
Udar na Iran zbog toga aktivira cijeli lanac posljedica. Cijena nafte raste, rafinerije prilagođavaju planove, a države uvoznice energenata otvaraju sve dublje rupe u svojim trgovinskim bilancama. Ako smo jednu stvar utvrdili od početka ovog rata onda je to da gnojiva, amonijak, sumpor i helij postaju jednako važni kao i bareli sirove nafte. Poljoprivreda osjeća pritisak kroz skuplju sjetvu i manji prinos, zdravstveni sektor kroz slabiju dostupnost specijaliziranih materijala, a visoka tehnologija kroz poremećaj opskrbe komponentama bez kojih se ne može održavati sadašnji ritam razvoja.
Nafta kao poluga imperijalne moći
Američka vanjska politika već desetljećima povezuje vojnu silu, sankcije i nadzor nad energetskim koridorima u jedinstven mehanizam. Na toj karti Iran zauzima ključno mjesto jer spaja golemi energetski prostor, strateški morski prolaz i političku volju da sačuva vlastitu samostalnost. Ista logika vidi se u pritisku na Venezuelu, u nastojanju da se suzi ruski izvozni manevarski prostor, u ranijim intervencijama po Iraku, Libiji i Siriji, kao i u trajnom nastojanju da se svjetsko tržište energenata drži pod političkim nadzorom.
Tko upravlja energijom, određuje tempo gospodarstva i raspon političke poslušnosti. Saveznici tada kupuju sigurnost kroz skuplje ugovore, protivnici plaćaju cijenu kroz sankcije, a cijeli svijet ulazi u režim u kojem nafta dobiva izrazitu političku funkciju. Tržište energenata tada poprima oblik komandne ploče za globalnu disciplinu. U takvom okviru američka moć više se ne mjeri samo nosačima zrakoplova i veličinom BDP-a. Ona se mjeri sposobnošću da se zatvara ili otvara pristup ključnim resursima. Rat protiv Irana uklapa se u tu logiku s gotovo brutalnom jasnoćom i zato proizvodi tako snažan osjećaj da je stari poredak dosegao granicu vlastite održivosti.
Kad Trump (možda već noćas) proglasi svoju "pobjedu" to će biti veliki američki poraz i tog paradoksa bit će svjestan cijeli svijet. Taj "energetski mehanizam" kojeg spominjemo, ta američka globalna moć, tu dramatično puca i priznaje da više nije u stanju držati dominaciju. Posljedice će biti uistinu povijesne.
Financijski toranj od karata i trenutak sudara
Posebna opasnost ovog sukoba leži u tome što dolazi u trenutku kada je zapadni financijski sustav već godinama odvojen od realne proizvodne osnove (što doslovno vidimo svuda oko nas). Vratimo se kojih dva desetljeća unatrag - nakon sloma 2008. svijet je spašavan jeftinim novcem, niskim kamatama i rastom cijena imovine. Nekretnine, dionice i obveznice napuhane su do razine koja više ne počiva na rastu plaća, snažnoj industriji i većoj produktivnosti, nego na stalnom dotoku kredita. U prijevodu - svijet je skoro 20 gdina živio na "kreditnom kisiku". Wall Street je u tom razdoblju naučio živjeti od novca koji sam sebe hrani, od refinanciranja, financijskog inženjeringa i beskrajnog odgađanja stvarnog računa.
Rat protiv Irana taj račun baca na stol. Skuplja energija, skuplji transport i prekid opskrbnih lanaca stvaraju pritisak na kompanije koje su već opterećene dugom. Više kamatne stope dodatno stežu obruč oko poduzeća, fondova i kućanstava kojima je potreban stalni priljev jeftinog kredita. U takvoj klimi svaki poremećaj u lancu plaćanja može povući novi val neplaćanja, otpisa i likvidacijskih pritisaka. Burza može nakratko slaviti vlastite iluzije (recimo jutros gdje naivno tumače Trumpovo potencijalno povlačenje kao "povratak na staro"!). Ne može se pobjeći od činjenice da tvornice rade na plinu, nafti, sirovinama, komponentama i kupcima s realnom kupovnom moći. Čak su i tehnološki divovi posljednjih godina krenuli prema zaljevskim državama u potrazi za energijom za svoje podatkovne centre i AI infrastrukturu, a sada i taj plan ulazi u zonu duboke nesigurnosti. Kad materijalni temelj počne pucati, cijela financijska piramida gubi oslonac.
Europa pred vlastitim ekonomskim ogledalom
Najdublja europska drama nalazi se u činjenici da kontinent u ovaj prijelom ulazi energetski oslabljen, industrijski ranjiv i politički bez samostalnog kompasa. Prekid jeftine ruske energije već je teško pogodio europsku proizvodnju, posebno njemačku industriju koja je desetljećima počivala na kombinaciji tehnološke snage i razumno dostupnih inputa. Sada se toj rani pridodaje dodatni udar s Bliskog istoka i Europa se nalazi pred spiralom viših troškova, tanjih marži, slabijeg izvoza i sve većeg pritiska na životni standard. Ukratko - ono što se dogodilo Njemačkoj sad ćemo svi proživljavati zajedno, ali još u akutnijem izdanju.
Političke elite na to odgovaraju već prepoznatljivim jezikom štednje, militarizacije i discipliniranja stanovništva. Socijalna država se sužava, energetske subvencije (bez kojih kreću pobune na ulicama) gutaju javne financije, a novi vojni izdaci traže još dublje rezove. Zatvoreni pogoni, skuplje grijanje i tjeskoba industrijskih regija govore puno jasnijim jezikom od parola iz Bruxellesa. U pozadini svega stoji odsutnost bilo kakve strateške autonomije. Europa se ponaša kao geopolitički dodatak tuđoj volji i vlastito društvo izlaže troškovima koje više ne može prikriti. Britanija tu stoji kao posebno jasan primjer. Desetljeća deindustrijalizacije, financijalizacije i trošenja političkog kapitala ostavila su zemlju s oslabljenom proizvodnom osnovom i sve skromnijim energetskim kapacitetima. U cijelom tom prostoru raste dojam kontinenta koji je zaboravio kako izgleda ozbiljna ekonomska suverenost, a to je nešto što će u narednom periodu snažno doći na naplatu.
Od globalizacije do prisilne samodostatnosti
Rječnik ekonomije mijenja se pred našim očima. Dugo se govorilo o komparativnim prednostima, globalnim lancima vrijednosti i svijetu u kojem svatko proizvodi ono što mu tržište najbolje plaća. Rat protiv Irana, kao i šira praksa sankcija i trgovinske prisile, vraća u središte stare i vrlo konkretne termine kao što su - hrana, energija, gnojivo, transport, domaća industrija i robne rezerve. Države će sve više mjeriti sigurnost u tonama pšenice, kubicima plina, kapacitetu rafinerija i sposobnosti da prežive nekoliko mjeseci ozbiljnog globalnog poremećaja.
Za veliki dio globalnog juga to će biti bolan prijelaz. Afrika u mnogim područjima nosi teret monokulturne poljoprivrede, dugova i uvozne ovisnosti koji su oblikovani desetljećima vanjskog upravljanja i razvojnih recepata Svjetske banke. Latinska Amerika ima više manevarskog prostora zahvaljujući resursima i poljoprivrednom potencijalu, premda i ondje struktura vlasništva i izvozna logika često koče dublju transformaciju. Azija već raspolaže širim proizvodnim kapacitetima i gušćim regionalnim mrežama pa u novu epohu ulazi s većom strateškom elastičnošću. Samodostatnost u takvom okruženju ulazi u središte razvojne strategije.
Kraj priče o dobroćudnom hegemonu
Zapad je desetljećima vlastitu dominaciju predstavljao kao "opće korisnu uslugu svijetu". Otvoreno more, stabilne valute, pristup kapitalu, tehnološki napredak i liberalna pravila trgovine služili su kao fasada tog narativa. Današnji trenutak pokazuje punu političku narav te infrastrukture. Sankcije, kontrola platnih sustava, zabrane izvoza tehnologije, vojni kišobrani i pomorski koridori tvore gustu mrežu pritiska kroz koju se discipliniraju čitave države. Globalizacija gubi staru auru neutralnosti (ako je ikad stvarno i postojala) i otkriva mehaniku sile. S njom puca i moralna legitimacija zapadne moći.
Zato riječ "pad" djeluje presporo za opis onoga što se događa. Pred nama je oštar prijelaz iz jednog sustava u drugi, uz veliku konfuziju i bez jasnih novih pravila. Međunarodno pravo slabi pod pritiskom selektivne primjene, a Ujedinjeni narodi sve više nalikuju instituciji koja živi od sjećanja na vlastiti smisao. Ideja suverenosti vraća se u središte političkog jezika. Zanimljivo je i kako se mijenja sam rječnik prostora. Pojam "Zapadna Azija" sve češće potiskuje stare izraze i otkriva novu geopolitičku intuiciju. Težište svijeta pomiče se prema azijskom prostoru, prema društvima koja još grade industriju, planiraju dugoročno i traže veću slobodu od zapadnih centara financijske i vojne moći.
Svijet poslije Irana
Rat protiv Irana ubrzava prijelaz u svijet s više centara moći. Novi poredak nastajat će sad neuredno i kroz oštre prijelazne zone. Takvi prijelazi rađaju privremene saveze, regionalne blokove, valove inflacije, monetarne eksperimente i sve snažniju ulogu države u gospodarstvu. Pitanje novog međunarodnog monetarnog sustava, novih osiguravateljskih i platnih mehanizama, dugoročnih energetskih ugovora izvan starog zapadnog okvira i sigurnosnih aranžmana koji mogu zaštititi trgovinu bez američkog tutorstva sada ulazi u središte svjetske politike.
Upravo zato će se na ovaj rat gledati kao na mnogo više od jedne vojne epizode. Ovdje se otvara nova povijesna etapa u kojoj će svaka zemlja morati odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja. Može li hraniti vlastito stanovništvo? Može li osigurati energiju za industriju i kućanstva? Može li sačuvati financijsku stabilnost kad stari centri moći pretvaraju trgovinu u oružje? Može li izgraditi političku autonomiju koja vrijedi više od kratkoročne poslušnosti? Svijet poslije Irana nosit će tvrđe granice, veće cijene, ozbiljniju ulogu države i dosta manje iluzija o samoregulirajućem tržištu. Za mnoge zemlje to će biti bolna škola. Za ostatak svijeta to bi mogao biti početak oslobađanja od poretka koji je vlastitu silu desetljećima predstavljao kao prirodni zakon povijesti.
Komentari