Sat sudnjeg dana već desetljećima kruži medijima kao globalni alarm koji navodno govori koliko je čovječanstvo blizu samouništenja. Javnost razumije tu vrlo pojednostavljenu osnovnu sliku. Nekoliko minuta do ponoći, ili danas nekoliko sekundi, znači opasnost za cijeli planet. Ipak, svako novo "pomicanje" sve više djeluje kao ritual, kao godišnja predstava koja nosi ozbiljan ton, ali proizvodi i dozu podsmijeha.
Dio razloga svakako leži u širem nepovjerenju prema institucijama. U vremenu u kojem je i Nobelova nagrada za mir izgubila skoro sav kredibilitet, logično je da sumnja pada i na ovaj sat. Odluke dolaze iz zapadnog znanstvenog i političkog miljea, mediji ih prenose kao "neutralan glas razuma", ali mnogi se sve češće pitaju tko točno govori kroz taj sat i s kojim interesima. Sat sudnjeg dana postao je jednostavna i dobra metafora za stanje civilizacije, ali i za krizu povjerenja prema onima koji tvrde da znaju koliko je vremena ostalo.
Poslijeratni nastanak i izvorna logika sata
Osnove Sata sudnjeg dana sežu u razdoblje neposredno nakon Hirošime i Nagasakija. Znanstvenici koji su radili na Manhattan projektu vidjeli su izbliza kako izgleda nova razina destrukcije i osjetili odgovornost. U Chicagu nastaje Bulletin of the Atomic Scientists (Bilten atomskih znanstvenika), mjesto na kojem fizičari i inženjeri pokušavaju progovoriti javno o opasnostima nuklearnog oružja.
Godine 1947. umjetnica Martyl Langsdorf crta naslovnicu biltena na kojoj se pojavljuje stilizirani sat. Kazaljke stoje na 23:53. Sedam minuta do ponoći trebalo je prenijeti poruku da se čovječanstvo nalazi u trajnoj opasnosti. Ponoć simbolizira nuklearnu apokalipsu, a minute se mogu micati naprijed ili natrag ovisno o stanju svijeta. Imena poput Einsteina i Oppenheimera okružuju taj projekt i daju mu težinu moralnog upozorenja iznutra, od ljudi koji su sudjelovali u stvaranju bombe.