100 dana kasnije: Jesmo li nagazili na put bez povratka ili ćemo i ovo, nekako i uz puno sreće, preživjeti kao i prvi Hladni rat?

Zadnjih sto dana prošlo je brzo, što ne čudi, jer u neku ruku još uvijek nastojimo odgonetnuti što se to točno dogodilo 24. veljače - zašto se dogodilo, je li postojala alternativa i je li sve ovo zapravo nekakvo "posuđeno vrijeme" u kojem je rat trenutačno ograničen samo na Ukrajinu da bi zatim krenuo sa širenjem na ostatak Europe, svijeta?

Prošli smo kroz brojna suočavanja i to u kratko vrijeme. Kada je pandemija koronavirusa počela, dok je bila s druge strane svijeta, mnogi su govorili da je to samo još jedna panika bez pokrića, slično kao i svinjska gripa, da "nema šanse" da će kineski lockdown doći i do nas, pa je ipak došao. Danas imamo rat od kojeg nas dijeli samo jedna zemlja (Mađarska) i opet se nadamo u zemljopisnu ograničenost (još veće) krize. Na sličan način nastojimo si predstaviti i druge prijetnje, od one ekonomske pa do one vezane uz prehranu (koje su zapravo povezane). Ne čudi, na taj način većina ljudi prisiljena je nositi se sa svakodnevnicom koja ne ostavlja dovoljno manevarskog prostora za pripremu povodom nečeg što nam je do nedavno zvučalo tako apstraktno i fantazmagorično kao što je Treći svjetski rat.