
Zamislite običnu večer u gradu. Na telefonu otvorimo aplikaciju, naručujemo vožnju i za nekoliko minuta uz rub pločnika se parkira kompaktni električni auto. Vrata se otključaju čim se približite, na ekranu se pojavi vaše ime, a unutra nema nikoga. Automobil provjeri jesu li svi pojasevi zakopčani, provuče kratku glasovnu poruku dobrodošlice i tiho krene prema vašem odredištu.
Na prvi pogled prizor izgleda kao scena iz znanstvene fantastike, a zapravo se uklapa u vrlo običnu rutinu - sve od navedenog već je standard, osim što ćemo danas kad otvorimo vrata ugledati vozača, što bi se moglo relativno brzo promijeniti, a na nekim mjestima već i jest.
Ako se vratimo deset godina unatrag, robotaksiji su postojali primarno u prezentacijama i promotivnim konceptima, svakako ne u stvarnom prometu. Autonomni automobili postali su zvijezde tehnoloških sajmova i konferencija, ali vožnje su se odvijale u pažljivo biranim kvartovima i uglavnom u idealnim uvjetima. Vozila su imala velik vidljivi paket senzora na krovu, a na prednjem sjedalu je obavezno sjedio vozač spreman preuzeti kontrolu.
Te 2016. već su krenula ozbiljna testiranja, posebno u nekim američkim gradovima. Tim koji se razvio iz Googleova projekta samovozećih automobila i kasnije prerastao u Waymo počeo je prikazivati prve vožnje u stvarnom prometu. Svijet je vidio da računalo može upravljati autom na gradskim ulicama, ali to su bile demonstracije u ograničenim zonama, unaprijed mapiranim i strogo nadziranim.