Velika priča: Makijavelizam kao konačna istina o moći - prognani firentinski činovnik prije pola milenija razotkrio je kako funkcioniraju države i današnje korporacije, zbog čega se njegovo ime i dalje izgovara sa strahom
Kad moral ostane bez institucionalne zaštite, politika se vraća golim pravilima preživljavanja – a jedan renesansni mislilac to je opisao bez iluzija.
Objavljeno
Riječ makijavelizam ovih je dana ponovno izvađena iz arhiva povijesti ideja i ubačena kao prigodna etiketa za objašnjenje Trumpova napada na Venezuelu. Koristi se kao šifra za hladnu ciničnu politiku bez ikakvih moralnih obzira. Trump se tu prikazuje gotovo kao kakav učenik firentinskog mislioca, kao da je u Ovalni ured ušao s originalnim primjerkom "Vladara" pod rukom. A zapravo je bliže istini da je riječ o improviziranom imperijalistu bez prave teorije, o nastavku jedne duge prakse američke sile, koja uopće ne treba Machiavellija da bi bila bezobzirna.
Unatoč tome, činjenica da se u trenucima geopolitičke brutalnosti među prvima poseže upravo za tim imenom otkriva koliko je duboko ukorijenjen mit o Machiavelliju. Za većinu ljudi on je gotovo stripovski negativac, hladni savjetnik tiranina, čovjek koji je navodno prvi imao hrabrosti reći da je svrha vlasti sama vlast, a da je moral tek ukras za naivne. Makijavelizam se tako pretvara u psovku, u etiketu kojom se može objasniti svaki potez nad kojim se zgražamo. Sva složenost povijesnog konteksta svedena je na jednu riječ koja bi trebala označiti čistu političku pokvarenost.
