Najskuplji baršun: Kako je Armenija orijentaciju prema Zapadu platila gubitkom svoje pradomovine

Centar glavnog grada Armenije pun je prosvjednika, neki se sukobljavaju s policijom, drugi uzvikuju parole protiv premijera Nikola Pašinjana dan nakon što su se armenske snage u samoproglašenoj Republici Gorski Karabah predale nakon vojne akcije Azerbajdžana. Predaja je ovog puta potpuna i priča oko kontrole nad ovom regijom, a to je priča stara već desetljećima, ovdje prestaje. Azerbajdžan preuzima cijeli prostor, a etničko armensko stanovništvo sad može samo čekati svoju konačnu sudbinu, koja bi mogla predstavljati deportaciju s prostora kojeg Armenci smatraju svojom pradomovinom.

Za armensku naciju to je bez dvojbe težak udarac i nešto od čega će se dosta dugo oporavljati. No, imajući u vidu da je iza naoružavanja Azerbajdžana intenzivno stajala Turska, u ovom trenutku teško bi bilo zamisliti armensku protuofenzivu tako da Erevan ni nije imao nekog izbora. Gnjev bi pak mogao srušiti Pašinjana s vlasti, no upravo njegov dolazak na vlast prije 5 godina može se smatrati početkom kraja armenske kontrole nad Gorskim Karabahom, prostorom koji su držali tri desetljeća, još od rata s Azerbajdžanom ranih 90-ih.

Jer ono što se dogodilo zadnjih dana bilo je i skoro pa namjerno puštanje Rusije da snage iz Azerbajdžana skrše primirje i krenu u zauzimanje Gorskog Karabaha. Ruska mirovna misija, koja se tamo nalazi od zadnjeg rata 2020., nije djelovala (iako stižu informacije da je ubijeno nekoliko ruskih vojnika nakon što su azerske snage otvorile vatru na njihovo vozilo).