Nerijetko ćemo baš na Badnjak, sam Božić, ili negdje u okviru tog vremena naići na članke koji polemiziraju kako je ovaj blagdan postao hiper-komercijalan te kako trgovci trljaju ruke nametnutim imperativom da bez (konkretnih) poklona nema Božića. Nećemo se baviti tom već puno puta viđenom polemikom, umjesto toga pokušat ćemo dati odgovor na jedno zanimljivije pitanje - kad je Božić, kakvog ga danas poznajemo, zapravo dobio svoj "izgled"? Ta cijela atmosfera... obitelj na okupu, vesela djeca, vani (po mogućnosti) snijeg, okićeni bor... sve ono što već podrazumijevamo pod "božićnom atmosferom", kako je zapravo nastala?
Današnji Božić – sa svojim naglaskom na obitelj, djecu, toplu večeru, sentimentalnost, ali i uz ideju da se bar jednom godišnje bogati sjete siromašnih – u velikoj je mjeri "izum" jedne knjige. Kada je Charles Dickens 1843. objavio "A Christmas Carol" ("Božićna priča"), nije samo napisao uspješnu pripovijest, pomogao je redefinirati što Božić znači u modernom industrijskom društvu. Naime, ono što danas uzimamo zdravo za gotovo kao "prirodno" lice Božića, nastalo je u vrlo konkretnim povijesnim okolnostima.
Prije Dickensa, Božić u Engleskoj nije bio ono što zamišljamo danas. U Srednjem vijeku bio je to bučni zimski festival, isprepleten poganskim običajima – gozbe, alkohol, maske, "prevrtanje poretka" (kada bi gospodar služio slugama). Jasno, bila je to uvelike i proslava zimskog solsticija, a dani napokon postaju sve duži.
Puritanska Engleska 17. stoljeća Božić je čak zabranila kao "papistički" i "razvratan blagdan". U nekim gradovima radilo se normalno, a oni koji su slavili mogli su biti i kažnjeni. I nakon restauracije monarhije, taj je praznik ozbiljno izgubio na važnosti, posebice među urbanim slojevima.