Teško je reći je li europsko ponižavanje pred Trumpom dio nekakve šire strategije ili je jednostavno - ponižavanje. Može zvučati kao trivijalna tema, ali je zapravo ključna za cijelu Europu i našu egzistenciju u njoj. Ako ste se ikad u školskim danima susretali s nasilnikom, tzv. "bullijem", kako ste se obranili? Kod mnogih prvi, naizgled zdravorazumski instinkt sugerira da bi se trebalo s istim "skompati", ići mu niz dlaku, možda ga i dobiti na svoju stranu. I, kako je to prošlo? Da ne ulazimo duboko u klasifikaciju bullija u izdanju homo sapiensa, vjerojatno ne baš najbolje. Ili je takav stav jedva dočekao da bi eskalirao svoju okrutnost ili je, ako je malo "napredniji bully", zaključio da može dobiti podanika kojeg će i dalje ponižavati i ugnjetavati, ali koji će u isto vrijeme obavljati za njega druge prljave poslove, recimo krasti bolje pernice i bojice za njega.
Kakav god bio ishod jednog dana primjećujete da to po vas i nije najbolje rješenje i zatim, proračunato ili možda u naletu bijesa, bacate bullija na pod servirajući mu šamarčine kakve ni sam nije bio u stanju dati. Opet, možda nije završilo dobro po vas, ali ima šanse da su se odnosi promijenili nakon tog incidenta.
Mikro i makro u ljudskom svijetu se ne razlikuju tako puno kako nam se nekad čini, a ako govorimo o djeci na školskom igralištu onda Trump i drugi politički predstavnici zaista i nisu daleko od toga.
Jasno, ne možemo sugerirati da bi Europa trebala u gnjevu početi šamarati SAD jer, čak i da ima s čim (a ima), malo je predugo vremena provela u okviru Stockholmskog sindroma da bi joj uopće palo na pamet pobuniti se protiv onog u čijem liku vidi, ružno je reći, ali (kao i prave žrtve ovog sindroma) skoro pa svoju svrhu. Ipak, za dugoročni opstanak Europe, čak i kratkoročni, morat će počet razmišljati u tom pravcu i promišljati o tome što bi bili njeni šamari.