Ova otkrića o Epsteinu, milijuni e-mailova i sve što upravo izlazi u javnost, otvaraju jednu puno veću raspravu kojom se, barem za sad, skoro nitko ne bavi. To je tema veća od eksploatacije i kriminala, a tiče se doslovno svih nas koji živimo u ovom svijetu i u ovom trenutku. Pogledajmo malo aktere koji se pojavljuju uz njega. Imena možemo povezati kasnije, pogledajmo malo simbole koje predstavljaju. Etika, racionalnost, progres, znanost, demokracija. Drugim riječima, to su neke od temeljnih vrednota od kojih nam je sazidan svijet, ili bismo barem voljeli misliti da jest.
Nijedno ime nije apsolutna vrijednost, više se prelijevaju na sve domene, ali tu su, svi zajedno. Simbol "uzvišene i časne monarhije"? Princ Andrew. Simbol "dobre demokracije" i ere političke stabilnosti? Bill Clinton. Ako odete u poznati praški jazz-klub tamo je njegova velika, potpisana slika, a on na njoj sa saksofonom. Ne samo kao poznati gost poznatog kluba, već kao i oličenje post-socijalističkog ujedinjenja sa Zapadom i "vrednotama".
Znanost? Briga za ekologiju, ljude i svijet? Kapitalizam s odgovornim i ljudskim licem? Bill Gates. Titan ljevičarske misli, uzvišena intelektualna planina progresa i suosjećanja sa žrtvama imperijalizma? Noam Chomsky. Zvjezdana racionalnost, put izvan okova dogmi i prema kozmičkoj interpretaciji življenja u svemiru? Lawrence Krauss.
Ovo je, dakako, samo vrh ledenjaka, ispod je cijela prljava ledena konstrukcija za koju u ovom trenutku još ni ne znamo koliko duboko prodire, ali svakako možemo pretpostaviti - i upravo ta pretpostavka je jeziva, u smislu suočavanja. Pitanje više nije samo tko je sve sudjelovao u Epsteinovom krugu nego koliko je onih koji, da su dobili pozivnicu, bi se odmah "nacrtali" u njegovom karipskom raju/paklu?
Zaboravimo na trenutak na samog Jeffreya i probajmo si vizualizirati koliko "petit Epsteina" imamo danas u svijetu? Kad se polako spuštamo s te piramide prema podnožju otkrit ćemo da su čak i sami temelji već puni njegovih klonova. Manje uspješnih, manje povezanijih, ali u modus operandi kontekstu to su skoro pa identični ljudi.
Svi dolaze od nekud. Možda iz velikog grada, možda manjeg gradića, možda sa sela. I svi poznaju svog Epsteina imenom i prezimenom. Dobro, u selu s desetak kuća to je možda neizvedivo, ali sve iznad toga otvara podoban prostor. Tzv. "lokalni moćnik" je uvijek prisutan, i malo šira hijerarhija oko njega. Dolazi iz svijeta politike, biznisa, ili nečeg društveno (recimo) bitnog - možda je istaknuti liječnik, filmski režiser, voditelj kazališta, odvjetnik i sl.
Imamo pregršt Epsteina u Zagrebu, u Osijeku, Splitu, Rijeci, Dubrovniku... Ali naći će se i u manjim gradovima. Isto vrijedi i za Bugarsku, Grčku, Srbiju, Ekvador, Kanadu, Filipine...
To, dakako, nije nova spoznaja oko koje bismo trebali kreirati moralnu paniku, ali je dobra za dublju analizu. Pošto ih znate imenom i prezimenom, što im je svima zajedničko? I Bill Gates i vaš lokalni priprosti moćnik dijele isti princip - prema vani će se nastojati prikazati kao stup društva, često kao i nositelji vrednota. U slučaju vulgarnog lokalca to su, jasno, iskrivljene i ogoljene vrednote kao što su moć i sila. U jednom Zagrebu će to pak biti dio kulturnog establišmenta, intelektualac, režiser, netko tko u redovnim intervalima izdvaja vrijeme da se pojavi na predavanjima i skupovima gdje se govori o pravima žena, borbi protiv diskriminacije, očuvanju okoliša i novoj viziji inkluzivnih zajednica. U pozadini sve tri razine - sam Epstein, zagrebački moralist i predator s makadama - iza kulise žude za jednim te istim "nagradama".
Ženama? Libido je svakako u igri, libido je tu moćan pokretač, glavni, ali ne žudi se za ženama, bar ne u onom ljudskom obliku, žudi se za tijelima. Cilj je podčinjavanje, eksploatacija. To je i dalje libido, ali i libido destrukcije i manifestacije moći - nažalost, opet u ljudskom, onom sad negativnom aspektu.
Što se pak tiče eksploatacije maloljetnih djevojaka i djece, netko je dobro očitao psihološki aspek rekavši da to u principu čak i nije "klasična pedofilija", u smislu seksualne opsesije djecom (nije da je ovo imalo manje strašno!), već opet nagon za uništenjem, u ovom slučaju ljudske dobrote, nevinosti, neiskvarenosti. To bi nas moglo odvesti i do rasprave o prisutnosti samog zla u svijetu, no ni to ne bi bila novost. Zlo je od pamtivijeka oko nas. Problem je dublji i tiče se silazne dinamike ili ako ćemo još oštrije - rasprostranjenosti.
Moramo se pritom paziti zamki. Svaka rasprava o ovakvoj temi jako brzo se može pretvoriti u moraliziranje, što bi bila šteta, jer riječ je o konkretnom življenju u jedinom svijetu kojeg imamo. Rekavši to, nemoguće je barem ne primijetiti da "epsteinovski" koncept eksploatacije, koliko god se trudili ponavljati univerzalnu osudu, postaje svojevrsni mokri san mnogim muškarcima diljem svijeta.
Nema opravdanja za nešto što su nekoć radili samo kraljevi i imperatori u svojim haremima, ali nemojmo glumiti da kvantiteta nije bitna. Nešto što nije dobro je opet "bolje" u maloj količini nego da se slijeva svuda oko nas. Difuzija s vrha je konkretan i veliki problem, to je faza metastaze. Razmjer Epsteina se ne ponavlja, ali se ponavlja logika Epsteina.
U prošlim vremenima dominacija takve vrste je bila strogo rezervirana za prostor iza glavne kapije. Samo uska elita je mogla prelaziti određene linije, ali čak i tad je to bio rizik. Dvorovi su skrivali sve svoje afere i moralnu korupciju. Danas više nije potreban ni dvor ni privatni otok. Imamo društvo u kojem slobodno bujaju figure kao što je Andrew Tate, svojevrsni posrednici libida, koji uzimaju patologiju elita i pretvaraju je u masovnu konzumaciju.
Do koje mjere? Do te mjere da imamo cijelu generaciju mladih muškaraca koji su jako poduzetni, jako predani uspjehu, gorljivo "radišni", skoro pa strojevi koji žive za to da ili uspiju ili izgore. Ali, kad smo se već spustili u tu diskusiju, s kojim ciljem?
Prije nego probamo dati odgovor na to pitanje, pokušajmo zamisliti jedan grozni, fiktivni scenarij. Bliska budućnost. Cijeli svijet je uređen po principima nekakve ekstremne Big Brother sheme u kojoj je svaka prostorija, svaki hodnik, svaka ulica, svaki kutak, sniman 24 sata 7 dana u tjednu. Nema spavaće sobe s privatnošću, nema otoka koji nije potpuno pokriven. To je George Orwell na steroidima. No, poanta ovog misaonog eksperimenta je slijedeća - seksualna eksploatacija je postala nemoguća. Neizvediva. Svaki pokušaj odmah je detektiran od strane tog nekakvog naprednog algoritma koji odmah uzbunjuje, djeluje i kažnjava. Seksualna eksploatacija je istrijebljena iz svijeta.
Kako izgleda taj svijet?
Što je s predatorskim kapitalizmom? Što je s postojećim ekonomskim modelom? Što je s poslovnom neumoljivom konkurentnošću? Grize li se tako snažno prema uspjehu? Hoda li se preko mrtvih tijela? Neki, možda, da, ali većina ne. Zašto? Inicijativa je nestala. Gdje je tu sad nagrada? Gdje je "zabava" u tome? U beskonačnom radu, zgrtanju novca, tablicama uspješnosti? Što je s dominacijom u poslovnom i političkom smislu? Može li se uopće izvući užitak iz potlačivanja cijele klase, potkradanja cijelih država? Da može ne bi cijeli "zapovjedni vrh" upravo tih počinitelja bio na Epsteinovom otoku.
Hiperseksualizirani predatorski kapitalizam i reakcionarni moralizam su dvije slijepe ulice između kojih se guši naše društvo. Prvi otvoreno monetizira eksploataciju i dominaciju nad tijelima, drugi se pretvara da se tome suprotstavlja dok privatno reproducira.
U svijetu gdje se spoznaju uvijek guši dvostrukim narativom neki će reći kako je to još jedno upozorenje na tzv. "toksični maskulinitet". Nešto svakako jest toksično u svijetu, ali nije samo maskulinitet. Rasprava nikad ne ide dovoljno daleko i namjerno ignorira osnovne ljudske postavke (i slabosti). Libido je tu od pamtivijeka i svi smo zajedno tu zbog libida. Ideja da će se muškarce kroz nekakav socijalni inženjering "preodgojiti" unutar sustava predatorskog kapitalizma (ili "kapitalizma kasne faze" ako vam ljepše zvuči) je besmislica - ideja će se završiti stvaranjem bezosjećajnih monstruma koji jedino što znaju je da ne smiju na glas reći da žele ono što žele, a ispod površine će kultivirati najgore fantazije. Tko se domogne moći postat će eksploatator na višoj, srednjoj ili nižoj razini, ovaj koji ne uspije će biti prisiljen kupovati si tu fantaziju na OnlyFansu.
Nije li tako oduvijek? Ne baš, u čemu i jest poanta ako se okanimo vući moral za rukav. Nismo ozbiljni ako generaliziramo, no ovo je u svrhu poante, ne statistike (jasno, nikad nisu "svi isti") - muškarci generalno nisu konstruirani za nekakvo beskonačno uživanje u monogamiji, to su činjenice bez obzira koliko na to natrpali vjerske i svjetovne ideologije. Otkako postoji koncept monogamije i braka postoje i ljubavnice (jasno, i ljubavnici, ali ovdje smo se ipak upustili u razgovor o muškoj strani svijeta) - ali, bez obzira što će neki reći i sve svesti na "jednako zlo", ogromna je razlika između onog što Gates, Epstein i Clinton, pa sve do predatora s makadama, rade ženama, ili recimo jednog Carla Junga koji je skoro 40 godina bio u vanbračnoj vezi s Toni Wolff. Niti su svi bili onda onakvi, niti su svi danas ovakvi, ali generalno govoreći izašli smo iz vremena gdje je ljubavnica bila osoba, često i vrlo voljena osoba. Stvarna, s imenom i prezimenom, s posljedicama, s ljudskim - naglasak ljudskim - iskustvom.
Ušli smo u eru tijela za eksploataciju i uništavanje, u eru gdje je libido zrcalo opće stvarnosti, ekonomskog poretka. I teško je reći kako bi izlaz iz toga uopće izgledao. Optimističan je scenarij ako ljudska vrsta još uvijek želi izlaz, to bi bila fantastična vijest jer znači da još nismo dotakli točku bez povratka. Ako je običan, prosječan muškarac zastranio, ali i ako u isto vrijeme to zna, ako iznutra nije zadovoljan zbog stanja u kojem se našao, u odličnoj smo poziciji. Onda možemo govoriti o stvarnim problemima, o tome kako sistem razdvaja spolove, kako je "preodgoj" samo ekonomska i moralna prilagodba, kako razumjeti čovjeka i dati mu ljudske potrebe, kako izaći iz ere predatora u eru ljubavnika.
I taman kad bismo pomislili da smo nabasali na neku zraku optimizma, lavina Epsteinovih e-mailova će nas zatrpati i to na najgori cinični način - jer, ako kopamo dovoljno duboko, unutra ćemo naći upravo ljude koji su to i zagovarali! Ljudi koji su pričali o racionalnijem, boljem čovjeku, u pauzi između pisanja i držanja važnih predavanja bili su u nekom Epsteinovom podrumu ili fantazirali o tome kako će se tamo uskoro vratiti.
Malo je reći da je to razočaravajuće, ali je u isto vrijeme i brza potreba da se odmaknemo od toga. Ideja s glavom koja je promiče, ako nas naše vrijeme ičem uči, loša je ideja. Možda dobrih ideja ipak ima, mimo glava, u nekom kolektivnom shvaćanju ili možda, da se još jednom referiramo na Junga, u onoj podsvijesti ispod ljudske podsvijesti, tzv. kolektivnoj podsvijesti (ako zaista postoji). U kolektivnom razumu možda se uistinu kriju rješenja koja nam trebaju za opstanak, jer već dugo ih zanemarujemo i umjesto toga smo se priklonili naizgled pametnim i dobronamjernim glavama (sve su se pokazale kao lažne).
Ne treba pritom zanemariti da kolektiv jako voli pravdu. Jasno, kad govorimo o seksualnoj eksploataciji, naročito djece, ali i generalno, nikad se ne smije zanemariti da i drugi spol pripada istoj homo sapiens vrsti. Taj "sapiens" element valja uvijek nadgledati s dozom opreza. Emotivnom reakcijom ne možemo donositi ni sud ni presude, koliko god nam se to u našoj nestrpljivosti za pravdom to činilo ograničavajuće. Da je svijet pun muških predatora, to je očito, ali u takvom toksičnom svijetu svakako postoje i žene koje će zbog cijelog niza razloga dati lažna svjedočanstva. Sve to znamo. Ipak, ponekad, dokazi su toliko brojni, čvrsti i neosporni - kao u Epstein slučaju - da nema više prostora za sumnju. Jedini prostor koji ostaje je potreba za pravdom kao kolektivnim, ljudskim osjećajem čišćenja prisutnog zla koje hoda između nas i naših kćeri. Jasno, ljubitelji debate će brzo primijetiti kako ljudska nesavršenost, a naročito u smislu moralnog kompasa, u potrazi za pravdom će se oteti kontroli pa će i Epsteina i Junga baciti u isti koš. Pustimo relativizam, ili ga barem ostavimo za prostore gdje je bitan. Uz dovoljne dokaze monstruma i "sitne grešnike" se jako lako može razlikovati. U slučaju Epstein možda ćemo najgore tek čuti. Ne o "djevojkama koje su znale što mogu očekivati", nego o okrutnom sadizmu kakvog prosječna mašta ne može ni koncipirati.
Nema potrebe na glas izgovarati kako, kojom metodom i koliko javno kolektivna svijest/podsvijest zamišlja tu pravdu. Sama činjenica da mnogi to lako mogu vizualizirati nešto govori. S druge strane imali smo ere u kojima je linč bio metoda pa smo opet došli tu gdje jesmo. Zločin nije nestao, ali ni žudnja za pravdom. Ipak, osjećaj je da se ta "mistična ravnoteža" pomaknula opako u korist zločina koji prečesto prolazi bez ikakvih posljedica. Na ovaj ili onaj način morat će se vratiti u balans pravde, sve dok velika većina ljudi to još uvijek osjeća i traži.
Komentari