Neki politički prizori ne traže analizu, nego dijagnozu. Summit NATO-a u Ankari, barem prema onome što smo dosad mogli pročitati, bio je upravo takav prizor. Američki predsjednik Donald Trump najprije javno ponižava saveznike, prijeti Španjolskoj prekidom trgovine, ponovno govori o Grenlandu kao o nekretnini koja mu se sviđa, proglašava Iran skupinom "bolesnih ljudi", a zatim izlazi iz zatvorene sobe i kaže da je ondje bilo "puno ljubavi" i "puno jedinstva".
To više nije diplomacija. To je bračna terapija nakon koje terapeut potajno zove policiju. Ne i ovom slučaju, jer nasilnik je, da tragedija bude veća, šef policije.
Odnos Sjedinjenih Država i Europe odavno ima elemente lošeg braka, ali sada se pretvorio u nešto mračnije: u nasilan, manipulativan i tužan brak u kojem muž najprije razbije stol, zatim kaže da je sve učinio iz ljubavi, a supruga objašnjava susjedima da je on zapravo pod stresom i da "puno radi". Europa, ta velika civilizacijska udovica vlastite povijesti, već desetljećima pristaje na ulogu partnerice koja zna da je ponižavaju, ali se nada da će se nasilnik do jutra ohladiti.
Problem je što se nasilnik ne hladi. On samo uči koliko daleko može ići.