Presedan je dovoljan da se stare sigurnosne pretpostavke uruše, a zamrznute ambicije država ponovno isplivaju na površinu svijeta bez arbitra.
Mnogima je jasno, ali ne svima, da ovo čemu smo upravo svjedočili u prvim danima 2026. predstavlja nešto puno veće nego se možda na prvu čini. Naime, ako uzmemo događaj iz Caracasa ne kao izolirani eksces, nego kao simptom, tada više ne govorimo o krizi međunarodnog poretka, nego o njegovoj faktičnoj smrti. Otmica aktualnog predsjednika jedne države, provedena od strane sile koja se i dalje formalno poziva na međunarodno pravo, predstavlja prijelaznu točku. Ne zato što se takve stvari nikada ranije nisu događale, nego zato što su se do sada uvijek skrivale iza slojeva pravnih fikcija, rezolucija, izvanrednih tumačenja i proceduralnih magli. Ovdje toga više nema. Ostaje gola činjenica sile.
Post-ratni međunarodni poredak, onaj nastao nakon 1945., bio je izgrađen na pretpostavci da se sirova moć mora barem formalno kanalizirati kroz institucije poput Ujedinjeni narodi. I kada je Zapad kršio vlastita pravila, a činio je to često, postojao je barem ritual opravdanja. Humanitarne intervencije, odgovornost za zaštitu, izvanredne okolnosti. Sve su to bili narativi čija je svrha bila očuvati iluziju da pravila još vrijede. Caracas pokazuje da ta potreba više ne postoji. Ako se predsjednik može oteti i odvesti u New York, bez objave rata, bez rezolucije, bez ikakve pravne mimikrije, tada poredak nije samo erodirao, on je nestao.