Hrvati i Srbi. Koristit ćemo ovako jednostavan generalizirani termin da ne bismo ponavljali pojašnjenje na koga se odnosi, osim sad na početku. Odnosi se na ono što ta dva naroda, na njihovu veliku žalost, javno predstavlja. Svakako ne na same narode jer, koliko je moguće izuzeti se pri procjeni od vlastite pripadnosti, riječ je o ljudima s velikom količinom kumulativne mudrosti. Ta priča da se povijesti ponavljaju je zgodna pri izbjegavanju dubljeg pojašnjenja cijelog niza neugodnosti koje se, naizgled, ponavljaju, ali nagomilani razum je tu negdje, na ovim "prostorima", već jako evoluiran, to se možda najbolje vidi u tome da i Hrvati i Srbi (sad u kontekstu naroda) zdravorazumski preziru vlastitu vlast, bez obzira bune li se protiv nje aktivno (istočnije) ili je animozitet samo pasivan (zapadnije).
Vratimo se sad na generalizirani termin. Hrvati i Srbi (sad u kontekstu vladajuće kaste) pokazali su još jednom do koje mjere su postali sramota unutar sramote. Prva, ona krovna sramota, na žalost i bol svakog tko se istinski želi osjećati Europljaninom, je sama Europa. Uz sve njene temeljne propuste bilo je vremena kad smo za veću ideju, odnosno želju, bili spremni hvatati se za fragmente moguće korekcije, popravka puta, povratka na koncept mirnog i ujedinjenog kontinenta koji će svijetu dati nekakav pozitivan primjer, u suživotu, toleranciji, otklonu od ludila. Sad kad su i fragmenti postali prah više se nemamo za što uhvatiti osim nade da će se negdje izvan kontinenta eliminirati mogućnosti daljnje degradacije i ponora u militarizam. Neki vanjski mir, neka opća ekonomska promjena nakon koje Europa više neće imati izbora nego prilagoditi se.
Ali to je već velika, kontinentalna tema. Unutar te birokratske samoponižavajuće sramote je ona iduća, do koje su otklizile Hrvatska i Srbija. Za europske sile notorni dvojac s Balkana može poslužiti dvojako - kao utjeha da njihove sramote nisu najvećeg stupnja, i kao predmet ismijavanja. Uzmimo jednu Francusku kao primjer, jer ona je sastavni dio ove priče. Francuska je zemlja koja možda misli da živi od stare slave, ali toliko toga što i dalje volimo kod nje s njom skoro da nema veze. Naučili smo distancu i segmentirano prepoznavanje kvaliteta, jer gledati jednu naciju u kompletu će uvijek biti poražavajuće (možda za svaku?), isto, dakako, vrijedi i za nas. Francuska je državničko klizište, uz jednog Macrona koji ima potporu svega 19% naroda, a može se tješiti tek time da je novija povijest zabilježila i veće gubitnike od njega (Francois Hollande je imao potporu od samo 13%).
No, i takav Macron u skupljanju političkih poraza pronaći će trenutak olakšanja pri bavljenju sa zemljama koje su voljne sramotiti se daleko više.
Hrvatskoj je prodao 12 Rafale vojna zrakoplova i pospremio u francuski džep milijarde. Navratio je pritom i do Zagreba da vidi jel željezo leti. Spomenuli smo na početku teksta da su Hrvati i Srbi dva naroda koja su kroz povijest, koja često nije bila laka, nagomilali dobru dozu dubljeg shvaćanja, percepcije. Jesu, ali to se ne odnosi na ove koje fascinira leteće željezo.
Bezbroj štrebersko-diplomatskih fraza će se upregnuti ne bi li se opravdala toliko sumanuta potrošnja za zemlju u kojoj se bolnički sustav raspada, a škole podižu "omladinu" koja sve češće prakticira barbarstvo umjesto progresa. Ono što se možda neće reći direktno, ali će biti u pogledu političke kaste je - treba nam najmodernije leteće željezo jer, uz sve što smo prošli, Srbi su, eto, i dalje susjedi.
Sad smo, napokon, "jači". 12 nebeskih zaštitnika branit će nas noću-danju od neprilagođenog polu-brata s kojim smo raskrstili odnose još 1054. Ali nepopularni Francuz sve to vidi i jako mu je smiješno, čak i drago, da postoje sramote unutar sramota. Smiješno mu je naročito kad zemlja za iskrcavanje skupog letećeg željeza misli da bi svojom "integracijom", EU i NATO, trebala biti jedina s tom funkcijom. Navratio je tako u susjedstvo i prodao i njima 12 komada, opet za milijarde.
I sad su Hrvati povrijeđeni, na osobnoj i integracijskoj razini. Kako Franuz prodaje nama i "neprijatelju"? Možda je naše leteće željezo ipak bolje od susjednog letećeg gvožđa? Ako slučajno nije, dat ćemo Francuzu još koju milijardu da ih učini takvima!
Srbi to neće mirno gledati. Nadogradit će i oni svoje Rafale ako treba. Na kraju će to biti 24 najnadograđenijih letećih besmislica u novijoj povijesti. Kad više ne bude mjesta za nadogradnju reći će Francuz, ovaj ili neki novi - a sad, ratujte, rušite ih, pobijte se, da vidimo čiji su stvarno bolji, a mi ćemo pripremiti nove.
Ali Srbe i Hrvate ne brine uloga koja se za njih priprema. Iskorištava li nas Francuska? Jesmo li za nju samo "korisni idioti"? Neka smo, željezo vs gvožđe - to je bitno.
Europa je tragičan kontinent jer svjesno se uvlači u tragediju. Nažalost tu ne možemo puno učiniti. Ali pristati da uz sramotu unutar sramote budemo i dvostruki tragičari bliske budućnosti? To je ipak malo previše. U isto vrijeme trpimo i dvostruko ponižavanje. Ovo kontinentalno, malo od Francuske, malo od Njemačke, malo od koga god stigne, a onda i ovo neposredno, na blizini. Primjerice, u Hrvatskoj se mirnog lica spominje kako ćemo sad kupiti i gomilu francuskih haubica iz SAFE instrumenta Europske unije (financijski mehanizam od 150 milijardi eura koji daje zajmove članicama za "hitno naoružavanje". Ali mi smo ta Europa, mi punimo tu kasu radom i znojem. Ne kupuje to nitko "za nas", naš rad i znoj vraća se u obliku željeza koje nas ne hrani, ne školuje i ne sastavlja kad se razbolimo. Vraća se u obliku ponižavajućih probijanja zvučnih zidova.
Za Srbe vrijedi ista, tragična i ponižavajuća priča. Možda čak i mrvicu gora i paradoksalnija jer Srbija želi isti tretman tamo gdje on još nedostaje. I vlast i oni koji bi je rušili žele u isti integracijski klub pa da zajedno, bez ikakvih klupskih razlika, trpimo istu eksploataciju. Da je iz solidarnosti, to bi bilo pohvalno, ali nije.
Braća, polu-braća ili samo posvojeni susjedi, nebitno je. Ono što je činjenica je da Hrvatska i Srbija dolaze od jednog te istog "proto-roditelja", svog prethodnika. Nešto se nasljeđuje i od baka i djedova, ali ne toliko. Ne može se nikad baku i djeda toliko duboko razočarati koliko se može roditelja, a ovima su otac i majka bili na jednoj vrlo drugačijoj razini. Bili su poštivani u toj Europi, a bome i izvan nje. Nije im se moglo (barem ne prije nastupanja demencije) podvaljivati ni uvaljivati. Nitko im se nije ni rugao, kao danas njihovom potomstvu, jer su bili moćni, s globalnim utjecajem. Što se željeza i gvožđa tiče, ako bi strano zalutalo bilo bi rušeno. Djeca koja su kasnije razočarala, i postala sramota unutar kontinentalne sramote, imaju sve češće petlje pričati i protiv onog kojeg više nema i koji ih je ostavio u ovom turbulentom svijetu, a to čine na svoju ultimativnu sramotu.
Komentari