Valja nešto reći prije nego se kaos još jednom zakotrlja, jer tad će biti kasno, ne da će ovo stvari bitno promijeniti, ali kasnije će zvučati nepotrebno. Nešto se posebno događa u ovakvim trenucima, kad se nalazimo na milimetar od ponora, neka devijacija koju nitko nije ozbiljno mjerio, ali je krajnje nakaradna. Volja za uništenjem, ona sirova, običnog čovjeka. Volju iz pozicije geostrategije je puno lakše razumjeti. Ona je dehumanizirana, nju pokreću ljudi koji su već prekrižili vlastitu humanost i vide Zemlju kao ravnu ploču, onu šahovsku. Tzv. "gospodare kaosa" može se "razumjeti" jer to je sve što jesu, bez iskupljujućih kvaliteta. Puno teže je razumjeti nepozvanog običnog čovjeka koji je u stanju, nakon toliko epizoda nametnutih tragedija, podržati još jednu.
No, nemojmo emotivno analizirati ono što u suštini nije. Nećete vidjeti javnost na Zapadu kako se otvoreno opredjeljuje za snage Kambodže odnosno za snage Tajlanda u nedavnom oružanom sukobu koji bi se mogao ponovno razbuktati ako trenutačno primirje propadne. Nigdje, ili barem ekstremno rijetko, osim ako su podrijetlom iz spomenute dvije zemlje, nećete pronaći svrstane na stranu Bangkoka ili Phnom Penha. Kako to? "Daleko je to", reći će neki. Da? U tome je stvar? Ali zemljopisna logika to ne podržava. Od Zagreba do Tajlanda je oko 7700 kilometara, a od Zagreba do Caracasa 8700 kilometara. Kako to da onda neki "jako dobro znaju" da je Trump povukao "odličan potez" jer je, eto, oslobodio Venezuelu od diktatora?
Možemo još malo nastaviti s očitim ignoriranjem ključnih elemenata, ili ne moramo, jer mnogima je već jasno odakle paradoks dolazi. Važan akter u cijeloj geopolitici, iako on misli da nije, upravo je tzv. običan čovjek, pojedinac. Zbog njega i za njega postoji kompletna propagandna struktura, da bi se njega (x milijuni) usmjerilo da razmišlja kako bi "trebao".
Nikad nije potrebno ići na jako velike postotke. U ovakvom slučaju dovoljno je, otprilike, barem trećinu javnosti imati na strani agresije, zapravo i više nego dovoljno. To znači da svaki treći "običan čovjek" će dati svoj mali doprinos vojnom napadu, ratu ili nekom drugom obliku eskalacije. To je ogromna masa čiji je nesvjesni posao da se stave između anti-ratnih glasova, i uz njih sve može proći. Ne, nije točno da elite mogu napadati koga žele i kad im se prohtje jer da je tako ne bi im ni trebali mediji u službi propagande, bio bi to bačen novac.