Nije zdravo imati heroje jer isti mogu jako razočarati. Pa što onda? Ako su ljudi, falični su. Da, jesu, ali stvar nije tako jednostavna. Uz svoje heroje ljudi se vežu, poistovjećuju se s njima, svjesno ili nesvjesno grade vlastitu personu oko nečije idealizacije što znači da i padaju zajedno s njima, kad ovi neminovno padnu. A kronologija poznatih ličnosti uči nas da prije ili kasnije padnu. Za vrijeme visine, nakon, ili čak posthumno. Svi idoli s vremenom izgube svoje sjaj i bivaju zaokruženi u ljudsku zbilju. To uopće nije sporno. Pitanje je kako se sljedbenici nose s tom činjenicom, odnosno mogu li prevladati vlastitu emotivnu povezanost i pronaći hladniju, ali konkretniju sliku stvarnosti.
To koliko je racionalno toliko je i u neku ruku opasno. Tražiti unaprijed dekonstrukciju ideala znači ostati poprilično usamljen u indiferentnom svijetu, da ne kažemo svemiru. Ipak, navikavanje na to može s vremenom stvoriti otpornost prema iluzijama dok nagli gubitak uzora nerijetko vodi u apatiju ili, barem prvotno, snažne pokušaje negacije i restauracije nečeg što je izgubilo sjaj.