Ljepota ponavljanja i užitak propuštanja: Od naše svakodnevnice do svih likova u kafiću Renea Artoisa i dnevne vremenske prognoze Davida Lyncha - ritualima protiv neomanije, FOMO-a i tiranije izbora

Često se kaže kako nije dobro "upasti u rutinu", a to će se nerijetko reći za kakav par koji je možda već postao sam sebi dosadan - ali postoje razne "rutine", svakako i one koje nam možda kronično nedostaju. Bez ikakve rutine brzo ćemo se naći na udaru "tiranije izbora", naizgled beskonačnim novitetima, opcijama, stalnim promjenama...

Ali kažu ljudi ne vole promjene kao i to da jedino što je sigurno onda su to promjene! Dakle, treba li stremiti više rutini ili novitetima? To je već pitanje koje bi si svatko vjerojatno trebao sam odgovoriti, ali slobodno možemo reći da bi neka ravnoteža bila idealna, neki savršen omjer poznatog i nepoznatog.

U tom smislu ovo "poznato" počelo se nekako gubiti upravo zbog izbora koji postaje sve veći i veći. Ne tako davno ljudima je vjerojatno išla na živce činjenica da na TV-u imaju svega 2 ili 3 kanala. Danas neki pak na to vrijeme gledaju s nostalgijom. Zašto? Pa zar nisu tada "kukali" da žele više izbora i maštali o tome kako će jednog dana "surfati po kanalima" pregledavajući ih na stotine? Jesu, a sad kad su sve to i dobili ogroman izbor ih počinje opterećivati.

Prepoznatljivo je često smirujuće, predvidljivost može biti opuštajuća, a upravo zbog toga ljudi (pa i životinje) od pamtivijeka imaju rituale. Čovjek je dugo vremena živio posve okružen i usmjeren tim ritualima. Ponekad su i stoljeća morala proći da bi se nešto promijenilo u onom vrlo konkretnom smislu, u obliku kakve prekretnice bilo da je riječ o tehnološkoj, političkoj, prirodnoj ili pak tek idejnoj.

Da, nekad su stoljeća trebala proći za čistu količinu promjene kojoj smo mi danas možda izloženi kroz svega godinu dana, često čak i manje od toga. Ne čudi stoga da čovjek i danas teži ritualima, navici, stvarajući si na taj način barem privid da se stvari oko njega ne mijenjaju.

Danski psiholog Svend Brinkmann napisao je knjigu zanimljivog naslova - "Užitak propuštanja". Jasno, ovo je izvedenica na poznati FOMO fenomen (od eng. "Fear of missing out", u prijevodu "Strah od propuštanja) koji je postao vrlo prisutan u 21. stoljeću. Ukratko, FOMO je osjećaj, ili pak percepcija, da se drugi ljudi, negdje, zabavljaju bolje od nas, da žive živote koji su bolji od nas, a mi to sve "propuštamo". Razumljivo, FOMO fenomen izaziva duboki osjećaj zavisti te ima jak utjecaj na samopoštovanje pojedinca. Nije tajna da društvene mreže poput Facebooka i Instagrama snažno potiču FOMO.

No, očito postoji "lijeka" za to stanje, a jedan od načina upravo spominje i Brinkmann argumentirajući kako je predvidljivo terapeutski, a naročito rituali. Zapravo rituali su jedan od rijetkih načina borbe protiv spomenute tiranije izbora. Činjenica jest da je svijet oko nas angažiran na tome da nas stalno poziva da probamo nešto novo, kupimo nešto novo, svi se itekako bore za našu pažnju gdje god da krenuli, a naročito kad upalimo naša računala i telefone.

Brinkmann nije jedini koji će reći da bi za naše općenito stanje bilo najbolje da jednostavno ignoriramo svu tu silnu ponudu oko nas, ali daje zanimljiv i krajnje jednostavan pristup - samo činite ono što ste uvijek činili. Drugim riječima, sugerira nam da svoju pažnju usmjerimo na ono što znamo, nešto što nam je dobro poznato, a ne nešto novo.

Jasno, nije lako s obzirom na količinu stimulansa oko nas, a znanstvenici ističu kako čak u mozgu postoji jedan dio, kao "lampica" koja se pali čim naše oči ugledaju nešto novo. Zbog toga bi bilo dobro čuvati se od prekomjernih mogućnosti jer čini se da biološki nismo baš jako dobri u pružanju otpora.

Često smo pak rastrgani između želje za novim i poznatim. Želimo čuti nove ideje, čitati nove knjige, istraživati nove destinacije, biti s drugim novim ljudima... ali ovo nije želja koja je uvijek izražena. Sigurno znate ljude, a možda ste i sami među njima, koji iznova čitaju jednu te istu knjigu, gledaju jedan te isti film puno puta. Zašto? Zato jer ta predvidljivost donosi osjećaj sigurnosti, čak i spokoja.

U filozofiji se postojeća ljubav prema svemu novome naziva "neomanija", a ista označava vjerovanje u navodnu superiornost svega što je novo čak iako je nešto starije, nešto dobro nam poznato, već uvelike potvrdilo svoju vrijednost.

Brinkmann smatra da su koncepti poput "originalnost" i "autentičnost" zapravo precijenjeni.

Zar nije tako? Pogledajmo velike umjetnike, bilo da je riječ o slikarima, arhitektima ili bilo kojem obliku stvaralaštva. Kako su postali cijenjeni i vrhunski? Prije svega tako što su kopirali poznata remekdjela. Na taj način su učili svoj zanat, gledajući poznate radove koji su nastali prije njih, oponašali ih. Tek tada su mogli eventualno biti u stanju stvoriti nešto novo i kvalitetno.

Francuski autor Jean-Baptiste Alphonse Karr u 19. stoljeću slavno je izjavio: "Što se stvari više mijenjaju to više ostaju iste".

I tako, bez obzira koliko nas privlačilo novo, nešto u nama uvijek žudi za prepoznatljivim i već puno puta viđenim. Zato nas opuštaju rituali, čak i ako ponekad mislimo da su izvor naše frustracije, to je često samo percepcija. Rituali pomažu "centriranju" osobe, drže je u sadašnjosti i čuvaju je od ekscesa izbora o kojima stalno mora razmišljati.

Ne čudi toga što su upravo religije često izvor brojnih rituala. Koju god da religiju promatrate uvidjeti ćete da je prepuna rituala, od molitve pa do običaja, arhitekture, ideja... religije su često niz rituala koji se vrte u krug i zasigurno je to jedan od faktora koji ljudima daje utjehu. Ponavljanje može na prvu zvučati dosadno, ali zapravo mnoge ljude jedino to istinski opušta.

No, daleko od toga da su samo religije izgrađene na ritualima, sekularni svijet također je prožet istima. Pogledajmo recimo političke procese, obrazovanje, obiteljske susrete... rituali su po svuda. Uzmimo recimo nekakvu sekularnu organizaciju, bilo da je riječ o poslovnoj, sportskoj, može komotno biti i "tajno društvo" - iste itekako robuju ritualima!

Ali što je s onim svakodnevnim, naizgled dosadnim ritualima koji nas okružuju? Odlazak na posao, pa i sam posao često može biti "ritualan" bez previše izazova, tu su zatim kućanski poslovi itd. Može li se u tome pronaći nešto posebno vrijedno? Itekako. Naime, stvari koje odrađujemo "ritualno", nešto što ponavljamo svaki dan, zapravo se zapisuje u našu memoriju i često možemo to odraditi skoro da i ne mislimo o tome. Recimo dok perete posuđe, spremate se za posao ili nešto treće - toliko puta ste već to prošli da sve odrađujete bez razmišljanje. I je li to dobro? Neki čak smatraju da su u tome krije izuzetan potencijal - oslobađanje našeg dubokog i apstraknog razmišljanja. Drugim riječima, naš um nije opterećen novim i nepoznatim, ne mora se hrvati s tiranijom izbora, što ga dovodi u stanje da ima vremena dublje promišljati o životu, možda čak doći i do nekih novih i iznimnih rješenja.

Činjenica da mnogi danas teže rutini i ritualima ne iznenađuje jer rutina je nekoć bila očekivani dio naše svakodnevnice da bi se danas počela naglo gubiti naročito kroz dominaciju poslovnih procesa koji jednostavno ne mogu mirovati, odnosno stalno traže inovaciju i djeluju "neomanijski". Isto se dogodilo i sa sadržajem kojeg konzumiramo. Primjerice TV serije danas definitivno više nemaju element predvidljivog te se međusobno natječu koja će biti više "originalna", koja će u idućem nastavku imati veći, radikalniji i neočekivaniji zaplet, a to se često svodi i na to koja će biti u stanju više šokirati publiku!

Razmišljajući o tome pala mi je na pamet serija koja je bila totalna suprotnost tome, britanska komedija 'Allo 'Allo!

Šansa da ste je gledali je velika jer ista spada u kultne serije, no ako nekim slučajem niste, radnja je smještena u francuski gradić Nouvion za vrijeme njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Glavni lik je vlasnik kafića, René Artois, koji nevoljko surađuje s pokretom otpora nastojeći pritom voditi biznis u teškim trenucima, čuvajući se njemačke vojske i Gestapoa, dok u isto vrijeme nalazi vremena za ljubovanje sa svojim konobaricama.

Serija 'Allo 'Allo! originalno se emitirala desetak godina, od 1982. do 1992. Snimljeno je ukupno 9 sezona i jedan je od odličnih primjera predvidljivog.

U kojem smislu? U smislu da već kroz nekoliko epizoda ćete "naučiti" sve generalne fore. René se stalno izmotava pred suprugom koja ga uvijek iznova "skoro" uhvati u aferi. Liderica pokreta otpora, Michelle Dubois, uvijek se misteriozno pojavljuje uz poznati frazu: "Slušajte pažljivo, reći ću ovo samo jednom". Pukovnik Kurt von Strohm uvijek Renea podsjeća da ako ne bude surađivao da će ga dati strijeljati. Britanski oficir Crabtree misli kako priča odlično francuski iako su njegove izjave posve smiješne (ironično je pak da ga je glumio Arthur Bostrom koji je inače tečno govorio francuski).

Sve u svemu, kad pogledate prvih 5 ili 6 nastavaka sve ostalo bit će samo varijacija na originalnu temu. To ne znači da je sama premisa loša, štoviše, serija je odlična i jako smiješna i danas, ali uz poneku rotaciju likova, radnja je vrlo predvidljiva - i to je nešto u čemu uživamo.

Neki od ključnih likova kultne serije 'Allo 'Allo!

Moglo bi se čak reći da se 'Allo 'Allo! (svakako ima i drugih primjera iz te ere) može gledati gotovo pa meditativno. Nije potreban neki naročiti napor, promišljanje, a dobit ćete dobro upakiranu dozu očekivanog i prepoznatljivog. Svaki lik ima svoje fraze, svi su karikature koje će se beskonačno ponavljati. U jednom trenutku će to postati dosadno, ali nakon toga, ako nastavimo, pretvorit će se u nešto drugo, skoro pa u ritual!

Kad smo već kod rituala i televizijsko-filmske kulture, spomenimo još jednog aktera koji je svakako veliki ljubitelj rituala, osobno prakticira transcendentalnu meditaciju te tvrdi da seansu nije preskočio niti jedan dan još od 1973. godine. Dakako, govorimo o Davidu Lynchu, poznatom režiseru koji se proslavio nadrealnim filmovima kao što su Eraserhead, Blue Velvet, Mulholland Drive ili pak serijom Twin Peaks.

Svaki oblik redovne meditacije svakako je ritual, no Lynch ima još jedan, vrlo unikatan. Naime, on se svakog dana, u točno vrijeme, obrati svojim pratiteljima putem YouTube kanala kako bi iznio današnju vremensku prognozu za Los Angeles gdje živi. Zašto se David Lynch bavi vremenskom prognozom? I zašto bi ljudi htjeli čuti kakvo je trenutačno vrijeme u Los Angelesu od Davida Lyncha? I to svaki dan?

I on i oni koji ga prate znaju zašto to radi, stvari se ne trebaju posebno pojašnjavati niti on to čini. To je nešto čime se bavi već dugi niz godina, otkako je imao svoju web stranicu, a kasnije se prebacio na YouTube. Svakog dana prenese vremensku prognozu, dajući opis neba pogledom kroz prozor, nagovještavajući optimistično da će se naoblaka, ako je ima, do popodnevna raščistiti i onda slijedi "zlatno sunce".

Možda nije uvijek u pravu, bar što se sunca tiče, ali jest što se tiče predvidljivosti. On je tu, svakog dana.

I zar nije to nešto što zapravo volimo i što nas veseli? Da svakog dana kroz prozor vidimo isto, možda malo drugačije, ovisno o danu i sezoni, ali opet isto i prepoznatljivo. I kad odemo negdje, recimo u omiljeni kafić ili restoran, zar ne idemo tamo upravo zato jer očekujemo da će biti isto?

Žudimo za ravnotežom, a istu poprilično potkopava tiranija izbora. Pronaći ponovno rituale i rutinu nije lako, ponekad uz sve izazove može biti čak i luksuz, ali opet ustrajemo stvarajući i od te potrage za ravnotežom ritual koji nam daje do znanja da smo na pravom putu.