Jedna zaboravljena ploča pokazuje zašto glazba ne mora biti savršeno reproducirana da bi nas vratila dijelu sebe koji smo utišali.
Na polici mi je godinama stajala ploča Sarah Vaughan. Pokupio sam je na nekom buvljaku, u vrijeme dok su se ploče još grabile za euro, a malo prije toga još i manje, za nekoliko kuna. Ime sam, naravno, znao. Sarah Vaughan. Jedno od onih imena na koje ćete naletjeti ako ste imalo ozbiljni obožavatelj glazbe. Možda sam je negdje usput i čuo, ali nikada nisam stvarno slušao baš nju.
Jednog dana, bez ikakva plana, izvukao sam ploču s police i stavio je na gramofon. Nakon toliko neplaniranog čekanja igla je konačno pala u brazdu. Začulo se pucketanje, zatim onih nekoliko trenutaka nečega što još nije glazba, ali više nije ni tišina. A onda Moonlight in Vermont.