"Beyond the Black Rainbow" - Povratak umjetnosti i liječenje uništene pažnje

Ponekad, samo ponekad, i to vrlo rijetko, film može već svojim naslovom prepričati ono nešto posebno, ne radnju, ništa od radnje, već kompletnu atmosferu koju projicira. Naslov tada dolazi kao pečat potvrde nečeg što se riječima, izuzev možda tek tog naslova, ni ne može drugačije opisati. Jedan takav film, i veliko iznenađenje, stigao je 2010. od grčko-kanadskog redatelja Panosa Cosmatosa. On je uspio stvoriti nešto zaista unikatno i okruniti to baš takvim naslovom koji odmah otvara širom vrata toj kreaciji. Što osjećate kada pročitate naslov "Iza crne duge" (Beyond the Black Rainbow)? Paradoks? Nešto mračno? Ili tek nešto sasvim drugačije?

Umjetnost, naročito ona apstraktnija, bez obzira kojim medijem se izražava, često ima jednu konkretnu misiju - izraziti ono što se drugačije niti ne može. Svaka čast književnicima, no njihov medij, onaj kojeg i sami koristimo svaki dan - riječi, slova - je zapravo ograničen. Što kada nešto poželimo "reći" a za to ne postoji riječ? Ili navodno postoji, a znamo da adekvatno ne opisuje naš osjećaj? Što onda? Kada sretnemo stranca čiji jezik ne razumijemo pokušat ćemo mu rukama objasniti što tražimo, pokretima, izrazom lica... A kada osjećaj želimo prenijeti brojnim strancima, širokoj publici? Čime da se poslužimo? Kada dođemo do tih barijera jedino umjetnost može dalje "progovarati".