Znanost i njen presudni značaj za ekonomiju svake zemlje

Znanost kao ekonomski resurs postala je uvjet bez kojega se ne može zamisliti ekonomski rast i razvoj. To je najbolje evidentirano u endogenoj teoriji rasta tehnološkog progresa te ljudskog kapitala u ekonomskom rastu. Potvrđuje to i činjenica da danas govorimo o tzv. novoj ekonomiji u kojoj su tradicionalni resursi (zemlja, rad i kapital) zamijenjeni znanjem, visokom tehnologijom, razvijenom informacijsko-komunikacijskom infrastrukturom s informacijama i idejama kao temeljnim ekonomskim resursima. Dakle, za tehnološki napredak i inovacije, osobito su značajni procesi i aktivnosti istraživanja i razvitka, odnosno difuzije tehnologija i primijenjene znanosti. Da je tome tako pokazuju primjeri uspješnih i razvijenih zemalja u kojima strategije i gospodarske politike daju svoj doprinos afirmaciji znanja i intelektualnog kapitala. Ključ za ekonomski uspjeh i gospodarski rast ovisi prije svega o mogućnostima nacije da stvori nove vrijednosti i dobra, te poboljša kvalitetu postojećih. Zašto se onda u Hrvatskoj toliko pozornosti pridaje samo smanjenju javne potrošnje, povećanju osobne štednje, monetarnim i fiskalnim politikama, a nema ozbiljne diskusije lišene politikantstva o inovacijama, otkrićima, tehnološkom napretku i o kvalitetnom obrazovanju? Nije, dakle, jedino važno kako smanjiti i rasporediti državni proračun, nego je značajno kako povećati nacionalni dohodak, koji će onda omogućiti i veća proračunska sredstva.

Javna percepcija znanosti i znanstvenika
Ne tako davno jedna je velika hrvatska tvrtka provela marketinško istraživanje javne percepcije svog udarnog tržišnog blockbustera i usporedila ga s percepcijom glavnog konkurenta na istom uzorku ispitanika. Od ispitanika se tražilo da personificiraju jedan i drugi proizvod. Rezultati istraživanja su menadžmentu tvrtke predstavljeni kao porazni, jer je većina ispitanika proizvod tvrtke-naručitelja personificirala kao znanstvenika (loše odjeven, nemaran prema svom izgledu, staromodan, čangrizav, očito slabo plaćen) dok je konkurentski proizvod uspoređen s menadžerom – šminkerski uglađen, nasmijan, dobro odjeven, ugodan, dobrostojeći... Riječ je, dakako, o hrvatskim potrošačima, čija percepcija pojedinih zanimanja još uvijek tavori u sivoj zoni tranzicijske, poludivlje ekonomije. Radi se zapravo o dva načelna problema. Prvi su mizerna proračunska sredstva koja su na raspolaganju znanstvenom i obrazovnom sustavu u ovoj zemlji. Drugi je problem posrnulo, opljačkano i zaostalo gospodarstvo koje nema potrebe za visokostručnim kadrovima jer se svodi više-manje na šverc-komerc poslove. Dugoročno i šire gledano, ova su dva problema povezana.