Visoka emocionalna inteligencija - ključ uspjeha suvremenih kompanija

Pravila na poslu se mijenjaju. Ocjenjivanje se obavlja prema novim mjerilima; nije bitna samo inteligencija, ni naobrazba i stručnost, već i umješnost kojom se nosimo s vlastitom osobom, kao i s drugima. Ta se nova mjerila sve više primjenjuju prilikom odlučivanja tko će biti zaposlen, a tko ne, tko će biti otpušten, a tko zadržan, tko zaobiđen, a tko unaprijeđen. Nova mjerila predviđaju za koga je najvjerojatnije da će biti nenadmašan radnik, a tko bi mogao samo koristi zajednički rad. I, bez obzira na to na kojem polju trenutno radimo, njima ocjenjujemo osobine od presudne važnosti za pogodnost za druge poslove. Ta mjerila imaju malo veze s često isticanom važnosti naobrazbe, akademska znanja uglavnom su za njih nebitna. To novo procjenjivanje podrazumijeva dostatne intelektualne sposobnosti i tehničko znanje, vještine potrebne za obavljanje posla, pa nije usmjereno na njih, nego na osobne kvalitete, poput inicijativnosti i empatije, prilagodljivosti i uvjerljivosti. Stoga, emocije kao neizbježan dio većine ljudskih aktivnosti, sve više ulaze u fokus prilikom zapošljavanja. Naime, sposobnosti zapažanja, izražavanja, razlikovanja, razumijevanja, a naročito upravljanja emocijama, olakšavaju pristup i rješavanje raznih problema s kojima je pojedinac suočen u životu. Navedene su sposobnosti objedinjene u konstruktu nazvanom emocionalna inteligencija (EQ) koji ističe važnost ovih, dugo vremena zanemarivanih ljudskih osobina.

Prvu definiciju emocionalne inteligencije dali su Peter Salovay i John D. Mayer, dva psihologa sa sveučilišta Yale. Prema njima EQ je sposobnost regulacije emocija u svrhu ostvarivanja emocionalnog i intelektualnog razvoja. Kasnije je drugi američki psiholog Daniel Goleman uspostavio i okvir za funkcioniranje emocionalne inteligencije koji čine samosvijest, samokontrola emocija, motivacija, empatija i socijalne vještine. Valja naglasiti da je ljudska inteligencija multidimenzionalna, tako da osim racionalne i emocionalne inteligencije postoji cijeli spektar inteligencija. Za neke smo nadareni, pa su one naši plusevi, dok su druge naši minusi u svakodnevnim situacijama. Tako primjerice postoji praktična inteligencija (sposobnost razmišljanja o konkretnim problemima te rješavanje dnevnih problema), verbalna inteligencija (koja predstavlja sposobnost efektivnog komuniciranja i kreativnosti u korištenju riječi), intuitivna inteligencija (sagledavanje stvari iznad logičkog poimanja), interpersonalna inteligencija (razumijevanje drugih osoba i njihovog ponašanja), organizacijska inteligencija (sposobnost stvaranja reda u svom životu kao i u životima drugih osoba), motivacijska inteligencija (osjećaj i duhovna inicijacija za ono što nas u životu pokreće). Lista je podugačka i nastavljaju je brojne druge inteligencije koje su marljivi psiholozi dosad uspjeli dešifrirati. No, zašto je upravo emocionalna inteligencija toliko bitna i može li se ona naučiti? Američki psiholozi tvrde da je EQ na radnom mjestu važnija od kvocijenta inteligencije (IQ), te da je se može i naučiti.

Mit i složeni odnosi
Smatra se da ultimativno vjerovanje kvocijentu inteligencije kao mjerilu nečijeg uspjeha postaje sve više mit. Socijalni odnosi na poslu su sve složeniji, pa je sposobnost razumijevanja drugih i njihovog motiviranja dobila nove dimenzije. Na kraju krajeva to je i očito, jer čovjek nije robot koji samo rješava zadatke na temelju unaprijed zadanih parametara. On je živo biće na kojeg utječe gomila drugih stvari. Postavlja se ipak pitanje da li je trka za profitom, koji je ipak osnovno mjerilo uspjeha i opstanka poduzeća, stavljena u drugi plan. Naime, teško je vjerovati da će jedan menadžer emocionalnoj inteligenciji pridavati veću pažnju od nastojanja da ostvari planirane rezultate koji su na kraju mjerilo njegovog opstanka ili odlaska iz firme. Psiholog Daniel Goleman kaže da jedno bez drugog ne ide, ali da je ipak bitnija emocionalna inteligencija. Ako želimo postaviti odnos između klasične inteligencije i emocionalne u terminima posla (profita), onda je prva u kombinaciji sa znanjem ono što nas dovodi do posla (profita), a druga ono što nam omogućuje da taj posao obavljamo uspješno i dalje napredujemo (zarađujemo). Kad je neko već uhodan u posao, onda postaju važnijima osobine poput sposobnosti timskog rada, suradnje, sposobnost da se druge uvjeri u vrijednost vlastitih ideja, motiviranost da se stalno razvija i unapređuje, te samopouzdanje. Upravo te osobine temelje se na emocionalnoj inteligenciji, tvrdi Goleman.

Nestabilnost i promjenjivost
Kako bi opstali na današnjem tržištu moramo biti visoko konkurentni prema zacrtanim parametrima korporativnog svijeta u kojemu imamo (ne)sreću živjeti, što nameće pred nas sljedeći imperativ – sposobnost prilagodbe. Goleman ističe kako u globaliziranom svijetu zaposlenici sve više surađuju s ljudima iz drugih sredina te tako ostvaruju interakcije, bez obzira na velike kulturne razlike između pojedinih zemalja. Zbog svega ovoga nije pretenciozno reći da su organizacije budućnosti one koje su i emocionalno inteligentne. Menadžment koji ne vodi brigu o ljudima vrlo brzo će izgubiti svoje visoke stručne suradnike koji će potražiti ugodniju atmosferu rada, voditelja koji zna kad treba pohvaliti i koji zna pravilno odgovoriti na potrebe svog tima. Menadžer koji ne zna kako slušati svoje suradnike, gubi kreativne i korisne ideje. Učenje tehnika aktivnog slušanja ili tehnika prepoznavanja emocija, vlastitih i tuđih, dobar je put za poboljšanje, piše Goleman. Također, što je osoba na višem položaju u hijerarhiji u tvrtki ili poslovnoj organizaciji, odnosno što ima više ljudi pod sobom i više obveza i odgovornosti, to mu treba više znanja i vještina emocionalne inteligencije ako želi biti dobar i uspješan vođa ili menadžer. Kompanije u svijetu uočile su važnost emocionalne inteligencije. Osim što je testiraju i time utvrđuju stanje stvari, sve je više različitih tečajeva i edukacija koje nude kako razviti EQ. Tako npr. American Express ima programe obuke o emocionalnoj kompetenciji. Također, prema rezultatima istraživanja u gotovo pet stotina poduzeća, vladinih agencija i neprofitnih organizacija ne samo u Americi već i diljem svijeta, za uspjeh u poslu je važnije umijeće kojim se nosi sa samim sobom, kao i s drugima. Kako se poslovni svijet mijenja, javljaju se i novi izazovi koji traže nove talente. Tako su najpoželjnije sposobnosti kod suvremenog menadžera komunikacijske vještine, međuljudske vještine (utjecanje na druge, a za to su potrebne empatija i društvene vještine tj. prepoznavanje emocija kod drugih, te upravljanje njihovim emocijama i motivacijom) i vladanje samim sobom. Istraživanja su također pokazala kako se EQ zaista može naučiti ili unaprijediti iz jednostavnog razloga što ona nije stabilna ili nepromjenjiva, kao što je to uglavnom slučaj s klasičnom racionalnom inteligencijom. Zanimljivo je što se EQ starenjem poboljšava. Iako možemo reći nikad nije kasno, najbolje bi bilo u sustavu obrazovanja od početka uvesti podučavanje o emocionalnoj inteligenciji. Na žalost, trenutačno su male mogućnosti za to, jer je današnji obrazovni sustav baziran na usvajanju znanja, a ne i vještina, unatoč istraživanjima koja pokazuju da djeca s većim EQ postižu bolji uspjeh u školi, lakše pronalaze posao te su uspješnija u svim vidovima života. A kad smo već kod školovanja valja spomenuti da su istraživanja otkrila i kako je prisutan jedan opasan paradoks. Naime, dok djeca postaju sve pametnija na testovima inteligencije, njihova emocionalna inteligencija opada. Podaci potječu iz opsežnog istraživanja učitelja i roditelja, koje je pokazalo da je sadašnji naraštaj djece emocionalno uznemireniji nego prethodni. Djeca su u prosjeku usamljenija i deprimiranija, nemirnija i neposlušnija, nervoznija i sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija. Pa kad se navedeno ima u vidu, to je još jedan razlog više da se pozitivna znanja o EQ-u ugrade u školske kurikulume diljem planete.