U američkom medijskom prostoru najnoviji sukob Donalda Trumpa i šefa Federalnih rezervi, Jeroma Powella, najčešće se prikazuje kao sudar odgovorne, neovisne institucije i impulzivnog predsjednika sklonog populizmu. Takav okvir preskače ključnu temu - borbu za kontrolu ekonomskog ciklusa, odnosno nad tim kada će gospodarstvo ubrzavati, kada će usporavati i tko će snositi trošak. Naime, onaj tko upravlja tim ciklusom, upravlja i političkom moći u Sjedinjenim Državama, ali i stabilnošću cijelog poretka izgrađenog oko dolara. Powell u ovoj priči simbolizira kontinuitet modela koji se gradi još od osamdesetih godina, model u kojem je zadaća Fed‑a ukrotiti inflaciju, stabilizirati financijski sustav i štititi vrijednost financijske imovine, prije svega za banke, fondove i globalne investitore.
Trump pak polazi iz drukčije logike. Njega prije svega zanima politički ciklus i trenutni ritam gospodarstva u razdobljima izbora i kriza. Stopa rasta BDP‑a, razina burzovnih indeksa i dojam ekonomske euforije postaju neposredan izvor legitimiteta. Kamatne stope pretvaraju se u instrument kojim se taj legitimitet ili gradi ili ruši. Jeftin novac hrani kreditnu ekspanziju i napuhuje vrijednost imovine, daje osjećaj kretanja naprijed čak i kada su temelji krhki. U toj situaciji središnja banka koja zateže monetarnu politiku u trenutku kada predsjednik traži maksimalan poticaj djeluje kao protivnik političkog projekta. Istodobno kamate određuju i raspodjelu boli: zatezanje najprije osjete dužnici i radni slojevi kroz usporavanje zapošljavanja i strah od recesije, dok vlasnici obveznica dobivaju veće prinose i jasnu poruku da je vrijednost njihove imovine prioritet. Tu nastaje veći sukob, sukob dvije vizije upravljanja kapitalizmom – tehnokratske koja u prvi plan stavlja disciplinu i inflaciju te političke koja monetarnu polugu otvoreno podređuje kampanji, trgovinskim ratovima i obećanom "povratku američke industrije".
Fed kao posljednja tvrđava američke financijske hegemonije
U priči o odnosu Trumpa i Powella skriva se razina koja nadilazi okvire SAD‑a. Federalne rezerve, kako je mnogima već jasno, nisu samo centralna banka jedne države, nego središnji čvor sustava u kojem dolar ostaje glavna svjetska valuta, a Washington posredno upravlja ritmom globalnih tokova kapitala. Neovisnost Fed‑a tu je retorički i praktični štit. Naime, dokle god se vjeruje da središnja banka odlučuje na temelju modela i podataka, a ne želja Bijele kuće, investitori u Frankfurtu, Tokiju ili Rijadu prihvaćaju američke obveznice kao siguran papir i drže rezerve u dolarima. Tako se godinama financiraju deficiti, ratovi i spašavanja Wall Streeta bez naglog sloma povjerenja. Fed je, recimo to tako, motor koji reciklira globalnu štednju natrag prema američkoj državi i korporacijama.
Trump u tu konstrukciju unosi radikalan element. Njegovi otvoreni napadi na Powella razotkrivaju ono što je elita desetljećima skrivala iza stručnog jezika: kamatne stope su političko oružje, a status dolara ovisi o unutarnjoj borbi za vlast. Naime, kada predsjednik javno proziva šefa Fed‑a i prijeti mu istražnim postupcima, ta se scena prenosi u svaku zemlju koja drži američki dug. Lideri i ministri financija diljem svijeta vide da se ključna institucija koja jamči vrijednost njihove imovine uvlači u otvoren sukob s izvršnom vlašću. Za američki establišment to je crveno svjetlo jer Fed je bio i ostao posljednji simbol hladne, predvidljive jezgre imperija.