U američkom medijskom prostoru najnoviji sukob Donalda Trumpa i šefa Federalnih rezervi, Jeroma Powella, najčešće se prikazuje kao sudar odgovorne, neovisne institucije i impulzivnog predsjednika sklonog populizmu. Takav okvir preskače ključnu temu - borbu za kontrolu ekonomskog ciklusa, odnosno nad tim kada će gospodarstvo ubrzavati, kada će usporavati i tko će snositi trošak. Naime, onaj tko upravlja tim ciklusom, upravlja i političkom moći u Sjedinjenim Državama, ali i stabilnošću cijelog poretka izgrađenog oko dolara. Powell u ovoj priči simbolizira kontinuitet modela koji se gradi još od osamdesetih godina, model u kojem je zadaća Fed‑a ukrotiti inflaciju, stabilizirati financijski sustav i štititi vrijednost financijske imovine, prije svega za banke, fondove i globalne investitore.
Trump pak polazi iz drukčije logike. Njega prije svega zanima politički ciklus i trenutni ritam gospodarstva u razdobljima izbora i kriza. Stopa rasta BDP‑a, razina burzovnih indeksa i dojam ekonomske euforije postaju neposredan izvor legitimiteta. Kamatne stope pretvaraju se u instrument kojim se taj legitimitet ili gradi ili ruši. Jeftin novac hrani kreditnu ekspanziju i napuhuje vrijednost imovine, daje osjećaj kretanja naprijed čak i kada su temelji krhki. U toj situaciji središnja banka koja zateže monetarnu politiku u trenutku kada predsjednik traži maksimalan poticaj djeluje kao protivnik političkog projekta. Istodobno kamate određuju i raspodjelu boli: zatezanje najprije osjete dužnici i radni slojevi kroz usporavanje zapošljavanja i strah od recesije, dok vlasnici obveznica dobivaju veće prinose i jasnu poruku da je vrijednost njihove imovine prioritet. Tu nastaje veći sukob, sukob dvije vizije upravljanja kapitalizmom – tehnokratske koja u prvi plan stavlja disciplinu i inflaciju te političke koja monetarnu polugu otvoreno podređuje kampanji, trgovinskim ratovima i obećanom "povratku američke industrije".