Rat, diplomacija i strategije ostvarenja američkih interesa: Faza dijaloga Obaminog predsjedništva na relaciji Havana, Teheran, Damask, Pjongjang

Dogovor oko iranskog nuklearnog programa uskoro bi trebao biti postignut, unatoč činjenici da se žestoki otpor pruža s doslovno svih strana. Formalno govorimo o pregovorima između Irana i predstavnica međunarodne zajednice (SAD, Rusija, Britanija, Francuska, Kina i Njemačka), no u stvarnosti ovdje je riječ o pregovorima između Teherana i Washingtona.

Upravo u ovim centrima pronalazimo i aktere otpora. Nema sumnje da su iranski tvrdolinijaši nervozni zbog činjenice da se uopće vode pregovori sa SAD-om, no oni neće predstavljati veliki problem sve dok vrhovno vodstvo, na čelu s ajatolahom Hamneijem, bude odobravalo sporazum. U slučaju Washingtona otpor je snažniji, američki tvrdolinijaši u Kongresu spremni su učiniti sve da se potencijalni dogovor sabotira.

No, izgleda kako Obama nastoji svoju predsjedničku funkciju završiti dijametralno suprotno od načina na koji ju je započeo. U prvom mandatu Obama je odobrio vojnu agresiju na Libiju i čvrsto zagovarao destabilizaciju Sirije, indirektan rat protiv Damaska zapravo. Sada pak imamo jednog malo drugačijeg Obamu, podjednako motiviranog u zastupanju interesa američke korporativne klase, ali kroz druge metode.

Aktualni Obama obnavlja odnose s Kubom, želi ponovnu uspostavu odnosa s Iranom, nije pretjerano zainteresiran za slanje oružja u Ukrajinu. Spomenimo i to kako su se upravo ovih dana pojavile informacije kako SAD također potajno pregovara i sa Sjevernom Korejom. Očito je kako postoji jedan veliki diplomatski napor koji se odvija posve ispod horizonta te se otvara prema javnosti tek nakon uspješno obavljenog posla, kao što je primjerice bio slučaj s Kubom gdje je Obama najavio ponovnu uspostavu diplomatskih odnosa - za dobar dio svijeta to je bila vijest "iz vedra neba", no u stvarnosti su se pregovori između Havane i Washingtona zapravo vodili mjesecima.