Tri oslonca njemačkog modela istodobno gube snagu - kako industrijska lokomotiva Europe gubi svoje vrijedne vagone

Njemačka, nekoć nezaustavljiva industrijska lokomotiva Europe, danas škripi na neizvjesnoj pruzi. Nije stala, ali ritam je neugodno spor, a zvukovi iz motornog prostora podsjećaju na upozorenje. Nakon kratkog predaha početkom godine, drugi kvartal 2025. donio je pad BDP-a od 0,3% u odnosu na prethodni kvartal, čime je poništen skromni oporavak i vraćen strah od treće uzastopne recesijske godine – presedan u poslijeratnoj povijesti. Inflacija je doduše pala na oko 2%, ali umjesto olakšanja donijela je stagnaciju.

Razlika u odnosu na "obične" cikličke krize leži u širini slabosti. Industrija, izvoz i domaća potrošnja – tri oslonca njemačkog modela – istodobno gube snagu. Proizvodnja se 2023. i 2024. tek vratila na pretpandemijske razine, a sredinom 2025. ponovno je zakočena. Bundesbanka i vodeći instituti za ovu godinu predviđaju rast od najviše 0,3%. To nije krah, ali jest dugotrajni zastoj koji nagriza povjerenje poduzeća, ali i građana.

Srce problema kuca u tvornicama. Od 2019. izgubljeno je oko 245 tisuća industrijskih radnih mjesta (–4,3%), a automobilstvo – simbol oznake "Made in Germany" – osobito je pogođeno. Domaća proizvodnja vozila pada 6–7% godišnje, dok menadžeri vode bitku na tri fronte: protiv azijske konkurencije, s mukotrpnim i skupim prijelazom na električna vozila te s američkim carinama koje nagrizaju marže. Čak je i Volkswagen, mitska konstanta njemačke industrije, prvi put otvoreno razmotrio zatvaranje pogona u samoj Njemačkoj (!).

Energetski šok iz 2022. ostavio je dubok trag. Ruski plin, koji je godinama hranio njemački model "jeftine energije i snažnog izvoza", zamijenjen je skupljim LNG-om i nesigurnijim miksom. Struja i plin jesu pojeftinili u odnosu na vrhunac krize, ali su i dalje znatno skuplji nego prije 2022., a ključno – skuplji su nego u SAD-u. Nije slučajno da je DIHK (Udruženje njemačkih industrijskih i trgovinskih komora) zabilježio kako 37% industrijskih tvrtki razmatra smanjenje proizvodnje ili selidbu - kod najvećih energetskih potrošača taj je udio još veći. Kad energija postane trajni konkurentski minus, investicije odlaze ondje gdje je kilovatsat jeftiniji.