Kineski Novi put svile i njegov beludžistanski problem

Svima koji prate zbivanja na vanjsko-političkom planu dobro je poznata inicijativa kineske ekonomsko političke ekspanzije i vezivanja svjetske ekonomije u orbitu Pekinga pod nazivom One Belt, One Road (OBOR) poznate i pod nazivom New Silk Road ( Novi put svile). Projekt je službeno inauguriran 2013 u govorima Xi Jinpinga u Astani i Jakarti i sastoji se od dva kraka Silk Road Economic Belt-a ( SREB) i Maritime Silk Road-a ( MSR) koji zajedno čine Novi put svile i uključuju u kinesku orbitu 65 zemalja Afro-Euroazije.

Sam projekt ima dva cilja. Prvi je staviti Kinu uz bok SAD-a kao oblikovatelja svjetskih političko-ekonomskih tokova s jedne i dovesti do transformacije kineske izvozno bazirane ekonomije na ekonomiju baziranu na domaćoj potrošnji, ulaganjima prema van i inovaciji, s druge strane. OBOR bi ulio svježu krv potrebnu u razvoju slabije razvijenih zapadnih regija kao što su Xinjiang, Qinghai i Tibet i otvorio izravnije tržišta zemalja partnera kineskoj industriji zajedno s pristupom prijeko potrebnim resursima.

U Pekingu planeri KP NRK znaju da im vrijeme ističe jer BDP Kine je u silaznoj putanji i ide prema razini iz 90-ih, a kao i svaki složeniji projekt svaka značajnija komplikacija može nasukati cijeli plan. Jedan takav problem mogao bi upravo biti nemirna pakistanska pokrajina Beludžistan gdje je Peking uložio velika sredstva u luku Gwadar , zbog njezine geografske blizine Hormuškom tjesnacu; jednoj od žila kucavica svjetske naftne opskrbe. Ulaganja u samu luku i infrastrukturu koja će povezivati luku s kineskim zapadnim pokrajinama trenutno se rade se pod egidom 46 milijardi $ teškog China-Pakistan Economic Corridor-a (CPEC), koji je utanačen između Pekinga i Islamabada 2015 i dio je MSR dijela Puta svile.

Problem leži i u tome da je povijesna regija Beludžistan i s pakistanske i s iranske strane područje permanetnog kriznog žarišta zbog sukoba između lokalnog Beludži stanovništva s jedne i Islamabada i Teherana s druge strane. Tu se naravno uključila i Indija što se vidi kada je ove godine indijski premijer Modi tijekom ceremonije indijskog Dana nezavisnosti javno prozvao Pakistan za zločine nad populacijom Beludžistana i izrazio potporu Beludžima u njihovoj borbi za samo-opredjeljenje. S druge strane Modijevo zgražanje nad krvavom represijom nad Beludžima u Pakistanu, dosta zvuči šuplje jer Indija istodobno ulaže u iransku luku Chabahar udaljenu samo 72 km od Gwadar-a koja bi trebala poslužiti za kontriranje CPEC-u. S obzirom da Teheran se jednako donosi prema svojim Beludžima kao Pakistan prema svojima, Modijevo zgražanje može se svrstati u klasične anale lažnog moraliziranja iza kojeg se kriju strateško-ekonomske brige.