Trećeg siječnja 2026. Washington je inscenirao prizor koji je još donedavno pripadao političkoj fikciji. Američke specijalne jedinice upale su u Venezuelu, srušile Madura s vlasti, njega i suprugu odvele u SAD, a predsjednik Trump se iste večeri pojavio pred kamerama i objavio da će Amerika od sada "upravljati" Venezuelom kako bi toj zemlji napokon omogućili da iskoristi svoje bogatstvo. Pritom je u isto vrijeme govorio o najvećim naftnim rezervama na svijetu, o "oslobođenju" resursa i o tome da će američke kompanije pomoći obnoviti uništenu infrastrukturu. Sve je izgledalo kao školski primjer onoga što se desetljećima opisuje kao rat za naftu, ovog puta i u duhu imperijalizma.
Nekoliko dana kasnije priča je dobila nastavak o kojem se ne govori dovoljno. U Bijeloj kući, za dugačkim stolom, okupili su se šefovi najvećih američkih naftnih korporacija. Trump u sredini, s rukama preko papira i mapa, oko njega prvi ljudi Exxona, Chevrona, ConocoPhillipsa i još nekoliko velikih igrača. Kamere bilježe nasmiješena lica i naglašenu simboliku. Predsjednik koji je upravo vojskom "otvorio" prostor za poslovanje i privatni kapital koji treba samo ustati, zahvaliti se i ući.
Od kompanija je zatražio golema ulaganja u obnovu venezuelske naftne industrije, govorio je o brojci od sto milijardi dolara i obećavao da će SAD pružiti "potpunu sigurnost" i "potpunu zaštitu" njihovim ulaganjima. U jednom trenutku naglasio je da to neće biti rat koji plaćaju američki porezni obveznici, već rat koji će se sam otplatiti kroz naftu koja će poteći iz Orinoka.
No, umjesto očekivanog oduševljenja s druge strane nastupa nelagodna tišina i birokratski pažljiv ton. Prvi čovjek Exxona podsjetio je da je njegova korporacija Venezuelu već dvaput napustila nakon nacionalizacija i sudskih sporova te da je iz njihove perspektive zemlja danas praktički "neinvestibilna", dakle neisplativa i nesigurna za veće ulaganje. Čelnik ConocoPhillipsa spomenuo je milijarde dolara neisplaćenih odšteta i činjenicu da bez restrukturiranja duga i jasno definiranog pravnog okvira nema ozbiljnog povratka. Čak je i Chevron, jedini američki akter koji je svih ovih godina ostao u Venezueli, govorio oprezno i naglašavao postojeće operacije, a ne nove velike projekte.