Trećeg siječnja 2026. Washington je inscenirao prizor koji je još donedavno pripadao političkoj fikciji. Američke specijalne jedinice upale su u Venezuelu, srušile Madura s vlasti, njega i suprugu odvele u SAD, a predsjednik Trump se iste večeri pojavio pred kamerama i objavio da će Amerika od sada "upravljati" Venezuelom kako bi toj zemlji napokon omogućili da iskoristi svoje bogatstvo. Pritom je u isto vrijeme govorio o najvećim naftnim rezervama na svijetu, o "oslobođenju" resursa i o tome da će američke kompanije pomoći obnoviti uništenu infrastrukturu. Sve je izgledalo kao školski primjer onoga što se desetljećima opisuje kao rat za naftu, ovog puta i u duhu imperijalizma.
Nekoliko dana kasnije priča je dobila nastavak o kojem se ne govori dovoljno. U Bijeloj kući, za dugačkim stolom, okupili su se šefovi najvećih američkih naftnih korporacija. Trump u sredini, s rukama preko papira i mapa, oko njega prvi ljudi Exxona, Chevrona, ConocoPhillipsa i još nekoliko velikih igrača. Kamere bilježe nasmiješena lica i naglašenu simboliku. Predsjednik koji je upravo vojskom "otvorio" prostor za poslovanje i privatni kapital koji treba samo ustati, zahvaliti se i ući.