EU Fondovi – instrument razvojne politike ili puka redistribucija dohotka ?

Političari već godinama naglašavaju kako su strukturni fondovi, poznati kao najstariji instrument europske razvojne politike, iskaz solidarnosti bogatih EU država prema siromašnijim članicama. Naime, doprinosi su u zajedničkom proračunu proporcionalni veličini ostvarenog BDP-a per capita članice, pri čemu siromašnije članice, čije regije ostvaruju dohodak manji od 75 posto EU prosjeka ostvaruju najveće izravne koristi. Tako se doprinosi novijih članica kreću na razini tek nešto više od 0,1 posto BDP-a za razliku od bogatijih članica, čiji doprinosi iznose do 1,27 posto. S druge strane, najveći dio od 308 milijardi eura, koliko je sklopu strukturnih fondova, preciznije kroz Europski fond za regionalni razvoj i Europski socijalni fond koji čine strukturne fondove, predviđeno za razdoblje od 2014. do 2020. bit će usmjeren na siromašnije regije i zemlje unutar Unije. Europski političari također često spominju kako pomoć iz strukturnih fondova donosi korist svima, ne samo neto korisnicama pomoći, jer povećava tržište i intenzivira međusobnu razmjenu dobara i usluga unutar Unije. Prema nekim procjenama, na svakih 100 eura uloženih kroz strukturne fondove u siromašnije članice, između 20 i 40 eura vraća se ostalim članicama u obliku koristi od povećanja trgovinske razmjene. Strukturni fondovi, tvrde političari, zaslužni su za ekonomski rast najvećih korisnica ovih sredstava.

Tko laže – političari ili ekonomisti
Tijekom 90-tih godina najveći korisnici tih sredstava Španjolska, Irska Portugal i Grčka povećali su BDP s prosječnih 68 posto na 79 posto EU prosjeka. Zahvaljujući strukturnim fondovima, od 1994. do 1999. kreirano je 800 tisuća radnih mjesta, dok su gospodarstva ovih zemalja postala bitno konkurentnija u međunarodnim razmjerima. No usprkos ovakvim rezultatima, kasnije su ekonomske analize pokazale da strukturni fondovi zapravo ne utječu na razvoj, već predstavljaju puku redistribuciju dohotka. Naime, iako je 90 posto ukupne pomoći iz strukturnih fondova upućeno problematičnim regijama, statistike su ukazale da se siromašne zemlje kao cjelina razvijaju brže od siromašnih regija.

Drugim riječima, regije sa strukturnim poteškoćama unutar siromašnijih EU zemalja razvijale su se sporije od onih dijelova zemlje koji nisu uživali povlastice strukturnih fondova. Tako je primjerice u razdoblju od 1995. do 1999. prosječan BDP Katalonije, kao bogate Španjolske regije porastao sa 102 posto na 105 posto EU prosjeka, dok je u Andaluziji smanjen sa 63 na 61 posto. S druge strane, Irska je sve do kraja 80-tih godina stagnirala, iako je još od sredine 70-tih godina dvadesetog stoljeća godišnje apsorbirala pomoći u vrijednosti više od 4 posto BDP-a. Tek nakon uspješne provedbe gospodarskih reformi, strukturni fondovi u kombinaciji sa stranim investicijama olakšali su i ubrzali razvoj.

Ekonomski analitičari smatraju da do ovakvih anomalija dolazi iz nekoliko razloga. Sredstva iz strukturnih fondova često su namijenjena, uvjetovana, investicijama u visoke tehnologije u regijama s tehnološkom zastarjelošću, čak i kada ekonomska logika jasno ukazuje da bi se koncentracijom na bazične industrije ostvarili bolji razvojni rezultati. Koristi od takve pomoći su, ako i postoje – marginalne, a zbog ionako visoke nezaposlenosti i nekvalificirane radne snage, nove tehnologije nerijetko uzrokuju produbljivanje strukturnih poteškoća, pa regija pada u još veće siromaštvo. Također, kažu analitičari, financijska pomoć dovodi i do distorzije razvojnih prioriteta, što se očituje u osnivanju sve većeg broja novih poduzeća, sa svrhom uživanja benefita strukturne pomoći – najčešće za dodatno obrazovanje ili izgradnju, mimo realnih tržišnih potreba. U regijama koje su preplavljene financijskom pomoći destimulirana je tržišno diktirana privredna aktivnost, jer je puno jednostavnije osmisliti projekt, kako bi se privukao novac iz fondova. Osim toga, financijska pomoć uglavnom je ograničena na samo dio projekta, pa su nacionalne vlade, kako ne bi ostale bez pomoći primorane trošiti vlastiti novac na projekte koji često ne predstavljaju nacionalne razvojne prioritete. Novije studije su upozorile i na slučajeve pokušaja 'friziranja' službene statistike kako bi se pojedina regija kvalificirala za regionalnu pomoć.