Račun za struju, najam, hrana, gorivo ... gotovo da nema računa u životu prosječnog Europljanina koji u zadnje tri godine nije postao teži. Osjećaj da se "teže živi" probio je u svakodnevni govor, od blagajni supermarketa do obiteljskih stolova. Ono što je još depresivnije jest dojam da je to novi standard, a ne prolazna faza. Skromniji život, stalna štednja, manje sigurnosti, više straha od sutra.
Ali osjećaj i brojke nisu ista stvar. Europa je ušla u razdoblje onoga što briselska birokracija naziva "polikriza": pandemija, rat u Ukrajini, energetski šok, inflacija, geopolitičko razdvajanje od Rusije, sve uz rastuće napetosti između Zapada i ostatka svijeta. U takvom vrtlogu percepcija lako postane mračnija od statistike ili obrnuto. Ključno je razumjeti je li prosječan Europljanin danas zaista siromašniji nego prije covida i rata, ili prije svega živi u skupljem i nervoznijem svijetu?
Generacija koja je odrastala u uvjerenju da je europski projekt sinonim za stabilan posao, jeftin plin iz Rusije, otvorene granice i relativno predvidiv život, prvi put ozbiljno razmišlja da će djeca možda živjeti lošije od roditelja. To je emocionalna pozadina rasprave o inflaciji, plaćama, "nestanku srednje klase", usponu desnice i strahu od umjetne inteligencije – teme koje više nisu apstraktne, nego presijecaju svaku obiteljsku ekonomiju.
Ako krenemo od "tvrdih" podataka, priča izgleda ovako: nakon relativno mirnog desetljeća, inflacija u eurozoni eksplodirala je i u listopadu 2022. dosegla vrhunac od oko 10,6%, najvišu razinu u nekoliko desetljeća, pogonjena prije svega energijom i hranom. Istovremeno su plaće rasle sporije. Realne plaće, dakle plaće očišćene od rasta cijena, u EU su 2022. pale za oko 3,7%, a u najgoroj točki bile su više od 5% niže nego godinu ranije. Na papiru su mnogi dobili povećanje, ali s tom plaćom mogli su kupiti manje nego prije.