Američki fiskalni kraj svijeta ima neobičnu naviku: uvijek je hitan, uvijek je povijesan i gotovo uvijek završi još jednim glasovanjem u Kongresu.
Američki brojač duga ovog je tjedna prešao 40 bilijuna dolara. Dakle, vidjeli smo opet jednu novu povijesnu brojku, stručnjaci su opet konstatirali kako je to "neodrživo", a naslovi su objavili da se najveća ekonomija svijeta približava opasnoj zoni. Na ulicama se, naravno, nije dogodilo ništa. Dolar nije nestao, bankomati su nastavili raditi, a ministarstvo financija već je sljedećeg dana prodavalo nove obveznice.
Teško je zamjeriti publici što na takve vijesti reagira zijevanjem. Amerika je već prošla stepenice od 20 i 30 bilijuna dolara duga. Više puta je bila "nekoliko dana udaljena od plafona zaduživanja". Vlada se zatvarala, zaposlenici su slani kući, televizije su odbrojavale sate do nekakve političke katastrofe, a Kongres bi zatim u posljednjem trenutku uvijek pronašao kompromis. Predstava bi završila, zastor bi se spustio i dug bi nastavio rasti. Je li ovo zaista beskonačna antiklimaktička financijska igra? Ili, ako se zavučemo iza tog zastora, gomila li se negdje katastrofa koja će odjeknuti daleko snažnije?