Demistifikacija ekonomije: Zašto se toliko snažno promovira cjeloživotno obrazovanje i kako će se mase prehraniti po dolasku super-radnika?

Cjeloživotno učenje, to je termin s kojime se prethodna generacija rijetko susretala, a kada i bi onda bi se to odnosilo na osobu koju uživa u učenju novih stvari, vještina, spoznaja i informacija.

Danas je situacija drugačija i s ovim terminom se susreće sve veći broj ljudi. Štoviše, već se povlači i na onoj intelektualno nižoj radničkoj klasi. Ljudima koji su posve zadovoljni s obavljanjem ručnog posla, nečeg što ne zahtijeva nužno previše razmišljanja, također se sve češće spominje da će se morati uhvatiti cjeloživotnog učenja ili će biti kruha gladni.

S jedne strane termin zvuči dobro - trebali bismo se osjećati dobro kada kažemo da je naš moto cjeloživotno učenje/obrazovanje. To znači da nismo statični, da želimo osobno i poslovno napredovati u raznim aspektima. To otprilike i jest cjeloživotno učenje, ali pozitivne konotacije ima zapravo samo kada se njemu pristupa svojevoljno, u želji za boljim poslom, boljim i bogatijim (kako novčano tako i znanjem) životom.

S druge strane ovo "uči ili ćeš biti kruha gladan" ne zvuči dobro, zvuči krajnje uznemirujuće i, blago rečeno, poprilično oduzima šarm obrazovanju kao nečem čemu bismo trebali svojevoljno stremiti i promicati s ciljem da budemo informiraniji, svestraniji i, recimo, zanimljiviji ljudi.