Bijeg u posao kao jedina potvrda vlastite vrijednosti: Radoholizam kao specifična ovisnost kapitalističkog društva

Radoholizam je vjerojatno jedan od najraširenijih problema, ali statistički neobrađenih, pošto je "normalno" živjeti da bi se radilo. No, radoholizam je ovisnost kao i svaka druga, ali za razliku od ovisnika o alkoholu, drogama ili kocki, ovisnike o poslu okolina uvažava kao vrijedne i korisne, ne shvaćajući kako na taj način ohrabruju i hrane tu bolest. Ono što često maskira problem je natjecateljski duh vremena u kome se ljudi vrednuju prema rezultatima svoga rada i motiviraju da rade što više i što bolje, do nivoa kada to postaje imperativ i jedina mjera nečije vrijednosti. Budući da je ovo socijalno prihvaćen oblik ponašanja, štoviše, da društvo blagonaklono gleda na ljude potpuno predane poslu, često je teško uočiti kada potreba za materijalnom sigurnošću, razvojem karijere i ljubav prema poslu, prerastu u opsesivnu obuzetost.

Radoholizam je vrsta adikcije u kojoj je predmet adikcije rad. Dakle, osoba koja je radoholičar  je zadovoljna samo kada radi, njoj je profesionalni život važniji od prijatelja, porodice, intimnih odnosa, čak i vlastitog zdravlja. Ove osobe često ne uviđaju da imaju problem i uporno ga poriču dok ne dođe do očevidnih somatskih oboljenja u vidu različitih srčanih bolesti, čira na želucu i slično. Ovi ljudi nisu nužno karijeristi koji biraju visoko kotirana, glamurozna zanimanja. Radoholičari su podjednako i domaćica koja sumanuto i do besvijesti briše prašinu ili manager koji je već materijalno opskrbio nekoliko generacija iza sebe, ali se i dalje većinu vremena utapa u poslu. Radi se, kao i kod ostalih ovisnosti, o popunjavanju unutrašnje praznine koja dolazi uz osjećaj manje vrijednosti, objašnjava psihologija.