Gotovo nevidljiva, ali jedna od najvažnijih fronti trenutačnog rata vodi se u tablicama bilanci i u zatvorenim sobama klirinških kuća*: oko 300 milijardi dolara ruskih državnih sredstava zaglavljenih u financijskom sustavu Zapada, od čega oko 210 milijardi eura u Europi. Formalno, taj novac i dalje je ruski. U praksi, Moskva mu ne može ni prići. Europa ga je pretvorila u taoca - kao zalog za buduće pregovore, u potencijalnu ratnu odštetu, u instrument pritiska. Dok se na naslovnicama raspravlja o tenkovima, raketama i dronovima, u pozadini stoji pitanje tko zapravo kontrolira čiji novac i koliko su "neutralne" institucije globalnog kapitalizma.
Naime, kad velike financijske institucije kupuju i prodaju obveznice, valute ili druge vrijednosne papire, klirinški centar računa tko kome koliko duguje, usklađuje sve brojke i na kraju organizira stvarni prijenos novca. Ako jedna strana ne može platiti, klirinški centar uskače i preuzima teret. Zato su ti centri ključni za stabilnost sustava.
Za običnog čovjeka to je nešto kao "centralna blagajna i knjigovodstvo" svjetskih financija. Oni ne rade reklame, nemaju šaltere za građane, ali bez njih bi veliki novčani tokovi između država, banaka i korporacija bili kaos i puno rizičniji.
Za razliku od zapadne retorike koja se voli pozivati na "pravila" i poredak temeljen na pravilima, ovaj slučaj pokazuje koliko su ta pravila elastična kad se radi o geopolitičkom interesu. Zamrzavanje deviznih rezervi jedne velike sile, članice G20, presedan je koji razbijaju svi oni koji godinama tvrde da je privatno vlasništvo i suverena imovina svetinja. To ne znači da je Rusija nevina, nego da je financijski sustav koji se predstavljao kao neutralna infrastruktura odjednom postao oružje.